Za ono što nama trebaju mjeseci ili čak i godine, Japanci odrade za nekoliko dana, pa tako stižu slike prometnice koja je nakon potresa obnovljena u rekordnom roku
Punih tjedan dana nakon razornog potresa i tsunamija stanovnicima Japana ponestaje snage i energije. Duh im nisu razorili potres i valovi, iščekivanje nuklearne katastrofe, no borba za goli opstanak, nestašice hrane i goriva, dani neizvjesnosti i val hladnoće polako uzimaju svoj danak. Narod koji je zasigurno najspremniji na svijetu za ovakve katastrofe gladan je i promrzao, no unatoč brojnim nedaćama iz Japana svakodnevno stižu potvrde da oni i dalje – rade i samo rade. Panika je rezervirana za strance.
Svijet sa zebnjom prati vijesti o radnicima u nuklearnoj elektrani koji su svjesni posljedica ostali spasiti što se spasiti može i spriječiti još veću katastrofu znajući da će vrlo brzo umrijeti od posljedica. U svakom slučaju pribranost Japanaca fascinira iz dana u dan, a tko zna što ih još čeka. New York Times piše o radnicima iz Fukushime kao pravim herojima koji »pužu u potpunoj tami, dišu kroz respiratore i nose teške spremnike kisika odjeveni u uska zaštitna odijela koja ih štite od radijacije koja ide kroz njihova tijela«. Isti list citira i stručnjaka za nuklearnu sigurnost Davida Lochbauma koji smatra da su razine zračenja na pojedinim mjestima u Fukushimi tolike da bi osoba mogla primiti smrtonosnu dozu u svega 16 sekundi.
Na portalu B92 ove dvije fotografije iz Japana mnoge su motivirale na komentar. Ima tu svega od sumnji u fotomontažu, pa do opaski na račun srbijanskog ministra za infrastrukturu Milutina Mrkonjića. Netko je napisao »Mrkonjiću, sjedi jedan« dok drugi smatraju da je rješenje »barem jedan Japanac u Vladi«.
Uz brojne riječi podrške Japancima, ima i simpatičnih opaski za Balkance kojima je rješenje »da se presele u Japan, pa poslije pola stoljeća tko preživi japanski način života može natrag« ili pitanje »da li je bilo ceremonija otvaranja, fotografiranja i rezanja crvene trake«.
U jednom od komentara mogli bi se pronaći mnogi: »Moj naklon, ne mogu se prestati diviti ovoj naciji… kod nas bi se smijenilo nekoliko vlada prije nego što bi se dogovorili oko proračuna i odabira pravog izvođača radova… pritom bi za svakih završenih 30 metara organizirali svečano rezanje vrpce, popraćeno velikom gozbom… plaćenom iz našeg džepa«.
Izlaz u radu
Nakon prošlotjednog potresa mnogi su se čudili svjedočenjima stranaca koji privremeno ili stalno rade i žive u Japanu. Potvrđivali su kako nema mjesta panici i kako je odmah nakon potresa život nastavljen svojim tokom i novonastalim okolnostima. Dok svjetski mediji prenose katastrofalne podatke, zbrajaju štetu i mrtve, procjenjuju radijaciju, predviđaju katastrofu… Japanci obnavljaju svoju zemlju kako bi, kada se situacija smiri, što prije nastavili život i sanirali velike gospodarske gubitke čije će posljedice osjećati još dugo.
Učiti od Japanaca
U svakodnevnom životu ima mnogo primjera na kojima bi se mogli učiti od Japanaca. Recimo Županijska cesta 5071 Drenova – Grohovo – Pašac po hitnoj će se proceduri popravljati gotovo pet mjeseci u najboljoj varijanti. Stanovnici naselja uz Rječinu za vezu sa zapadnim dijelom Rijeke koristit će i dalje više od deset kilometara dulji obilazni pravac preko Banskih vrata, kojim su prisiljeni prometovati već više od puna dva mjeseca, što za one koji svakodnevno putuju, primjerice na posao, predstavlja nemali financijski izdatak, ali i gubitak vremena. Teško je ovo ne povezati s Japancima jer dokazuje da sve može kad se hoće. I naravno, nitko u hrvatskoj varijanti ne očekuje popravljenu cestu za četiri dana ali četiri ili pet mjeseci, i to po hitnoj proceduru, zaista je previše.
Primjera u Hrvatskoj ima još, i gorih, poput ceste na Pelješcu koja se urušavala i nekoliko puta godišnje, a Hrvatske ceste i županijska uprava za ceste se do nedavno, punih 20 godina, nisu mogli dogovoriti tko je nadležan. Dok su trajala natezanja lokalno stanovništvo svakodnevno se mučilo s opskrbom i dolaskom kamiona, a rješenje je nađeno tek prošle godine.
