Radili bi oni i na Zavižanu pod golim nebom, samo da im plaća pokrije barem dio troškova za hranu, školovanje djece i pola rate kredita jer izbora nemaju
RIJEKA Umjesto naljepnica koje označavaju zabranu uvođenja psa i ulaska sa sladoledom, na ulazna vrata riječkog Peveca ovih bi tjedana i mjeseci puno bolje pristajala ona po kojoj su za svakog kupca vunena kapa i rukavice obavezan dress code.
– Smrznulo mi se i tijelo, i duša, cvokoće Ivan Pavlović na izlasku iz Peveca i hitrim korakom bježi u auto, jedva ga je dostigao »škljoc« našeg fotoaparata.
Ugroženo zdravlje
Cupkaju i cvokoću i tamošnji radnici, ali osam sati dnevno, i to bez kapa, rukavica i skafandera.
– Kako izdržite, pitamo ih. Oni sliježu ramenima, obaraju pogled na tlo i mrmljaju: »Ma, tako, nije teško«.
Ne inzistiramo dalje, svjesni činjenice da im je radno mjesto trenutno važnije od zdravlja bubrega i cijelog urinarnog trakta. Zato se i ne bune, ne pada im ni na kraj pameti. Oni bi i na Zavižanu pod golim nebom radili, samo da im plaća pokrije barem dio troškova za hranu i školovanje djece. To je poražavajuća slika hrvatskog radništva – daj što daš, pod bilo kakvim uvjetima, samo da se ima za pola rate kredita.
Unutra je jako hladno, jedva smo dočekali da izađemo. To je donekle shvatljivo s obzirom na stanje u kojem se ova tvrtka nalazi, kaže nam Amelija, a njen suprug dodaje da je on kao muškarac malo manje zimogrozan od supruge.
– Ipak, umjesto da sam detaljno pregledao asortiman, proskakutao sam po dućanu, a i žena me požurivala. Ali, stvarno mi je žao onih radnika, ma koliku plaću da dobivaju, a znam da je mala, kaže nam Emil.
Oni su rijetki koji su se pristali fotografirati i reći ime i prezime, možda bi to učinili i ostali da im nije bilo onoliko hladno, no samo su ponavljali: – Žao nam je radnika, od srca nam ih je žao…
»Ubija« i propuh
Nije problem samo u hladnoći, već i u propuhu. Otkako je »Pevec« u stečaju, gornja etaža je prazna i čeka zakupce. Dakle, grije se samo prva etaža, a zakonom fizike toplina »bježi« u visinu, na tu praznu etažu koja stropom nije odvojena od prve, a na čije je grijanje, kad je već prazna, rastrošno bacati novac bilo kojoj tvrtki, a pogotovo stečajnom dužniku koji sve troškove mora svoditi do krajnjeg minimuma. Ipak, najviše trpe radnici, nikad se ni na kome nije štedjelo kao na njima i njihovoj egzistenciji, ali i na njihovom zdravlju.
Kad smo već kod prazne druge etaže Peveca, možda bi bilo najadekvatnije da je zakupi neka mesna industrija za hladnjaču – ovaj bi joj prostor iziskivao najmanje sredstava za nabavku rashladnih uređaja. A radnici u hladnjači imali bi barem adekvatne uniforme za rad na niskim temperaturama.
