Od njih ukupno 65 petnaestak ih je dobilo priliku za posao u riječkoj punionici Zvir, u koju Podravka namjerava preseliti manji dio Lero pogona, dok većina pogona seli u Lipik
RIJEKA Nakon što su u petak radili pritisnuti saznanjem da im je to posljednji radni dan u Lero pogonu i opterećeni mukom da je ispred većine njih sociološka i psihološka bijeda nezaposlenosti u koju će silom kročiti doslovce preko noći, radnici Lera, sad već definitivno bivši, u ponedjeljak su si priuštili još jedan grop na želucu – posljednji sasatanak u pogonu u kojemu su neki od njih proveli polovicu ili cijeli svoj radni vijek.
Što su odlučili na sastanku? Ama baš ništa.
Bio je to sprovod 40-godišnje tvrtke i radnih mjesta u krugu najuže obitelji, u kojoj ožalošćena obitelj moli za tihu sućut
Pa Uprava Podravke već je prije godinu dana odlučila umjesto njih. Sastali su se eto, da se pozdrave, pardon – oproste jedni od drugih i požele si sreću u vojsci nezaposlenih.
Od njih ukupno 65 petnaestak ih je dobilo priliku za posao u riječkoj punionici Zvir, u koju Podravka namjerava preseliti manji dio Lero pogona, dok većina pogona seli u Lipik. A većina ljudi seli na burzu beznađa.
Baš kao što je svaka interna »zabava« intimna, takva je bila i ona u ponedjeljak. Za novinare tu nije bilo mjesta, kao ni za škljocanje fotoaparata; medij koji bi kanalizirao njihovu sudbinu u javnost je naprosto bio suvišan, u prijevodu – lešinar.
Bio je to sprovod 40-godišnje tvrtke i radnih mjesta u krugu najuže obitelji, u kojoj ožalošćena obitelj moli za tihu sućut. Svi bivši radnici Lera s kojima smo kontaktirali nakon oproštajnog sastanka, bili su bez komentara i ikakve želje da išta kažu.
Možda nakon nekoliko dana napišemo »In memoriam« pa u taj crni okvir nagruvano svih 60 godina rada ove tvrtke i njenih zaposlenika, razvoj tehnologije i kadrova tijekom pola stoljeća; sve se to dade ugurati u 30-ak redaka teksta. Ali čemu?
Reći ćemo samo: Zbogom, Lero, zbogom riječki brende!
