Ono temeljno što nedostaje u režijskom pristupu Lawrencea Kiirua i dramaturgiji Laure Marchig manjak je dramskog sukoba i dublje psihološke motivacije likova
Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca premijerno je na pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku izvela predstavu »Euridice/Euridika« američke autorice Sarah Ruhl. S riječkom Talijanskom dramom sada po prvi put surađuje redatelj Lawrence Kiiru, a »Euridika« je prvi prijevod nekog teksta Sarah Ruhl na talijanski jezik. Rani gubitak oca odrazio se na pisanje Ruhl za kazalište – napisala je razne komade posvećene iskustvu bolesti i smrti. Osim »Euridike«, mitovima antičke Grčke nadahnula se i u komadu »Demetra u gradu«. Riječ je o postmodernističkom tipu dramskog pisma koje se temelji na slobodnoj interpretaciji klasičnih tema.
Trokut
Za razliku od nekih drugih umjetničkih obrada koje u prvi plan stavljaju Orfeja, Sarah Ruhl u središte je postavila Euridiku, koja je na neki način njezin alter ego. Naime, ova suvremena verzija antičkoga mita, koji tematizira smrt i zaborav, istodobno je i posveta preminulom ocu, čijim se likom stvara novi dramaturški trokut: Euridika–Njezin otac– Orfej. Nakon smrti oca Euridika odlazi za njim u Had, a tu počinje nadrealni dio priče nadahnut »Alisom u zemlji čudesa«, ali i teatrom apsurda. Kao originalni element, autorica uvodi ludički kor kamenova koji komunicira izvrnutim govorom onostranog svijeta. Nije lako žanrovski odrediti ovaj komad koji se kreće rubovima tragikomedije, nadrealne, poetske i metafizičke drame. Sve te razine pomalo se isprepleću, što je trebalo naznačiti i režijski, i glumački i vizualno. Ono temeljno što nedostaje u režijskom pristupu Lawrencea Kiirua i dramaturgiji Laure Marchig manjak je dramskog sukoba i dublje psihološke motivacije likova. Odnos između Euridike i njezina oca tek je naznačen, dok u odnosu Euridike i Orfeja nedostaje emotivnosti i strasti. U jednoj rečenici spomenut je sjajan film »Crni Orfej« Marcela Camusa, koji se odvija u ritmu glazbe Antonija Carlosa Jobima. Glazbene sekvence koje u predstavi uživo izvodi bend Darka Jurkovića prizivaju spomenuti film, dok suprotno tome zbivanjima na sceni nedostaje emotivnog naboja, sasvim daleko od pulsirajućeg brazilskog karnevala. Izostanak jačih dramskih tenzija djelomično je sublimirala glazba, koja je jedan od najboljih segmenata predstave. Glazbenu kulisu s elementima bossanove i afričke glazbe kreirali su Darko Jurković i Tonči Grabušić, a ono što se nije uspjelo izreći na sceni svojim je čudesnim glasom nadomjestila mlada, vrlo talentirana pjevačica Alba Nacinovich. U ovako zadanom režijskom i dramaturškom okviru Rosanna Bubola, u naslovnoj ulozi Euridike, korektna je, ali joj s obzirom na koncept nedostaje psihološke iznijansiranosti. Ulogu Euridikina oca trebao je tumačiti Bruno Nacinovich, kojega je zamijenio mladi glumac Giuseppe Nicodemo. Za ulogu oca Nacinovich bi svakako bio adekvatniji i uvjerljiviji, no Nicodemo je profesionalno odigrao alternaciju. Nekako plošan ostao je Orfej u interpretaciji Piergiuseppea di Tanna. Uloge Čovjeka s uznemirujućim šarmom i Gospodara podzemlja s osjećajem za glumački ludizam tumači Woody Neri.
Kamenje
U predstavi umrtvljenih dramskih tenzija najživlji je element, paradoksalno, zbor kamenova. Ono isto kamenje koje bi zaplesalo na Orfejevu glazbu, sada je smješteno u Had, postajući živi komentator zbivanja. Veliki kamen utjelovila je Elvia Nacinovich, Mali kamen je Elena Brumini, Bučni kamen komični Žak Valenta (ujedno zadužen i za scenski pokret), a Tihi kamen je Alida Delcaro. Njih je u maštovite kostime odjenula kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, čiji su kostimi također jedan od boljih dijelova uprizorenja. Postmodernistički koncept prisutan je i na planu scenografije mladog kipara Stefana Katunara, koji je detalje klasicističke arhitekture sjedinio s nadrealnom razinom. Scenografsku ideju naglasilo je oblikovanje svjetla Denija Šesnića.
