Austrijska nobelovka Elfride Jelinek dekadama se bori protiv najezde hiperseksualiziranih ženskih tijela u svim mogućim kontekstima, rugajući se i sentimentalnoj literaturi ljubića i nasilnosti takozvane »ružičaste« pornografije, u čijoj se najprodavanijoj struji žene uslužno smiješe insceniranim situacijama krajnje otuđenog seksualnog kontakta, kao i spremno podvrgavaju logici tehničke razmjene organa koju diktira muška mašta. I dramski ciklus »Princeze« (1998-2003) napisan je s namjerom da pokaže koliko tijesno, opresivno i manipulativno surađuju matrice bajki i suvremena medijska kultura sa svojim »žutim princezama« (poput Monroe ili Jackie Kennedy).

Žrtvenik za princezu

U režiji Senke Bulić, Rozamunda se već od početne scene utapljanja predstavlja publici raskrečenih nogu, kao da je pogled u žensko međunožje neka vrsta pogubljenja samog ženskog tijela, što je zatim dosljedno provedeno kroz čitavu predstavu. Rezultat je crna ili gorka pornografija izvedbe, u kojoj slike s pozornice i dalje na najpredvidljiviji način ogoljuju samo žensku stražnjicu, ženske grudi i vaginu, dok muški lik ostaje pod okriljem odjeće, dapače pod maskom vuka, zaposlen gotovo mehaničkim gnječenjem i stiskanjem obnaženog ženskog tijela.

   Crnogorska glumica Tihana Ćulafić (Rozamunda) i zagrebački glumac Marinko Leš (Fulvio) igraju obredne cikluse međusobnog, krajnje distanciranog seksualnog ponižavanja i podvrgavanja, pri čemu žrtva nikada ne pruža nikakav otpor svom mučitelju. Jednostavno mu se predaje ili podaje, a zatim prelazi u protunapad.

   I sam tekst Jelinekove prilično je depresivan, tvrdeći da autonomni ženski glas ne postoji. Žena tone, poznaje samo rasipanje, gubljenje u muškim očekivanjima, smrt. Tihana Ćulafić glumački predano i spremno izvodi »robinju« opresivne seksualnosti, s time da ne vidim nijedan pomak, unutar same predstave, iz pornografskih klišeja koje ismijava sama Jelinekova. Nema smijeha iz publike, nema ironije, nema zaigranosti (iznimka je jedino scena u kojoj Rosamunda i Fulvio raznose jedan drugoga zamišljenim napravama eksplozivnog oružja).

Bračni krevet

Scenografija Tomislava Ćurkovića u samo središte ionako komorne, zadimljene pozornice MM Centra u sklopu Studentskog centra postavlja crni, mesingovani bračni krevet ispunjen vodom i bijelim tanjurima, što s jedne strane jest sugestivna poetska slika, ali s druge strane nema nikakvu dodatnu dramaturgiju koja bi pomogla da publika iskorači iz vizualne dekorativnosti »gorkog spektakla«. To je nedostatak predstave u cjelini: njezine geste ostaju na površini, nema mjesta za emocionalno nijansiranje, nema interesa za subjekt mimo destrukcije i samodestrukcije.

   »Žene tonu kao olovne patke«, veli Jelinek, a predstava to shvaća doslovno, bez humornog odmaka, sučeljavajući nas s tek jednim horizontom, točnije rečeno s utopljeničkim bračnim »su-lijesom«. Fatalizam ovako postavljene nemoći veoma brzo zasićuje. Po završetku izvedbe, znatno smo umorniji no kad smo ulazili u gledalište. I Senka Bulić i Elfride Jelinek predaju nam golemi teret ženske samomržnje, s čijom se gorčinom veoma, veoma teško identificirati.