Kada izostane ruka pomoći od najbližih, čovjek padne. I nerijetko se nema snage više ustati i krenuti dalje. U takvom nesrazmjeru »onih koji imaju« i »onih koji nemaju« sve je više onih koji zbog neočekivanih životnih situacija prelaze iz jedne u drugu »kategoriju«
Biti siromašan, bez igdje ikoga svoga, bez krova nad glavom, prihoda za osnovne životne potrebe, postaje realnost za sve veći broj ljudi u našem okruženju. Donedavno takva je situacija bila dio života »privilegiranih«, onih o kojima se moglo više doznati s filmskog platna ili pak iz neke nama daleke zemlje. Otrcana odjeća i obuća, duga brada ili pak ispružena ruka na ulici za pomoć, oslikavali su prosjake, klošare, one za koje se smatra da su izabrali nerad, prepuštanje alkoholu i raznoranim niskim strastima, kao vlastiti stil života. Naravno da je takvih bilo, da takvih ima i uvijek će ih biti. Psiha je još uvijek dokraja neistražena od ljudi i teško je dokučiti što se to krije u glavi mnogih koji dignu ruke od sebe i života te odaberu nešto što se i ne može nazvati životom, barem ne u njegom punom smislu koji sadrži ispunjenje smisla, radost, organiziranje vremena, rad, briga za obitelj i najbliže.
Nezaposlenost galopira
Galopirajući rast nezaposlenih i nedostatak sredstava za život kod velikog broja onih koji su formalno zaposleni, produbljuje sliku siromašne Hrvatske. Neminovno takva situacija treba srušiti ustaljene zidove predrasuda o ljudima koji su na margini današnjeg društva, ali koji svojevoljno možda i nisu odabrali takvu opciju za sebe. Jedna od takvih skupina u nas su beskućnici, ljudi koje se može prepoznati u uvodu ovoga teksta. Sve brojnije bezimene osobe koje lutaju našim gradovima, nezaobilazno i našim životima, što očekuje i potrebitu reakciju zajednice. A svatko od nas je dio nje i stoga nosi odgovornost za drugoga, ma tko god on bio!
Beskućnici (ne)postoje!
Hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje pojam beskućništvo. Za državu nema ljudi bez krova nad glavom. Ili time žele vladajući poručiti da ako i postoji netko takvi, da ni ne pokušava kucati na neku od adresa državne uprave. No, po tko zna koji puta, varaju se! Zasigurno više tisuća ljudi danas u Lijepoj našoj žive kao beskućnici u užem smislu, dakle, bez ikakve mogućnosti da pronađu smještaj dostojan čovjeka. To mogu potvrditi voditelji prihvatilišta za beskućnike u sedam hrvatskih gradova, prema kojima je broj bezdomaca puno veći ako bi se njemu pridodali oni koji žive u uvjetima u kojima ni štakori nemaju što tražiti ili pak kada bi se zbrojili svi podstanari bez vlastitog stana.
Stigmatizirani ovisnici
Do ulaska u Europsku uniju Hrvatska će svakako trebati puno poraditi na uljepšavanju socijalne slike od one blijede i bezbojne koja se trenutno vidi iz fokusa onih koji rade na terenu sa socijalno isključivim osobama. Jer, samo kada se spomene riječ beskućnik, taj pojam danas uključuje ne samo sadašnje ili bivše ovisnike o alkoholu, opojnim drogama ili kocki, već sve više bivših korisnika iz domova bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji se nisu snašli u životu po izlasku iz institucija, zatim nemali broj hrvatskih branitelja koji su prepuštani samima sebi u borbi s PTSP-om i različitim oblicima društvenih nepravdi koje ih sve više pritišću, kao i stigmatizirane bivše zatvorenike ili ovisnike, za koje u očima mnogih ne postoji druga prilika u životu da počnu dostojanstveno živjeti. Svima njima je glavni uzrok takvog stanja obično nedostatak obiteljske podrške.
Čovjek u potrebi
Dakle, kada izostane ruka pomoći od najbližih, čovjek padne. I nerijetko se nema snage više ustati i krenuti dalje. U takvom nesrazmjeru »onih koji imaju« i »onih koji nemaju«, sve je više onih koji zbog neočekivanih životnih situacija, unatoč materijalnoj sigurnosti i obrazovanju, iz ove prve skupine preko noći prelaze u ovu drugu, odnosno na ulicu, među bezimene. Sustav još ne poznaje poticaje kako će oni koji se nalaze »u mraku« izići na »svjetlo«. Bez pomoći drugih takvo je nešto gotovo nemoguće očekivati. No, takvih primjera ima, ali samo zahvaljujući običnim, malim ljudima koji ne skrivaju pogled s čovjeka u potrebi.
Kraj s krajem
Siromaštvo kao stil života – ponuda je koja se nudi mnogima. Nitko je ne želi, ali je sve više onih koji je nevoljko prihvaćaju. I kraju kraj s krajem, kako god znaju, bez puno optimizma da će se nešto promijeniti. Zapravo, sve je manji broj onih koji promjenu u dobrom smjeru očekuju od institucija sa sjedištem u hrvatskoj metropoli. Sve dok EU ne postavi takav uvjet, a do tada će za mnoge biti prekasno. Valja nešto poduzeti. Odmah.
