Redatelj najboljeg filma Berlinalea

Farhadi: Filmaši u Iranu ne znaju do koje granice mogu ići

Zvezdana Pilepić

 U mojim se filmovima, bez sumnje, mogu vidjeti društvene prilike i politički problemi u današnjem Iranu jer su oni dio našeg svakidašnjeg života, ali želim istaći da nisam niti političar niti borac za društvena prava – ja sam samo filmski radnik 



Film »Nader and Simin se rastaju« je napeta, kompleksna i provokativna obiteljska drama smještena u današnjem Teheranu. Redatelj Asghar Farhadi se i u ovom filmu posvetio analiziranju ljudske prirode i odnosima medu ljudima kroz savršen prikaz modernog iranskog društva. 



Za film me inspirirala moja vlastita životna priča kao i društvene prilike u današnjem Iranu





Nader i Simin su muž i žena koji više ne mogu živjeti zajedno. Ona želi otići iz Irana dok on želi ostati, prije svega zato da bi se mogao brinuti o svom ostarjelom ocu koji ima Alzheimerovu bolest. Između njih je kćer koju svatko od njh želi pridobiti na svoju stranu, a povrh svega, stvari se još više zakompliciraju kada Nader zaposli vrlo religioznu Razieh da se brine o njegovom ocu dok je on na poslu. Jednog dana, došavši ranije s posla, nalazi oca samog i onesviještenog, pa je Raziehu otpustio izguravši je iz kuće, da bi ga ona nakon nekoliko dana optužila da je njegovom krivicom izgubila bebu. 


Film »Nader and Simin se rastaju« bio je apsolutni favorit većine novinara prisutnih na ovogodišnjem Berlinaleu, a u očekivanju da osvoji novog »medvjeda« – Farhadi je 2008. nagrađen »Srebrnim medvjedom« za najbolju režiju, za film »About Elly« – s iranski redateljem popričali smo o filmu i naravno neizbježnoj temi – situaciji u Iranu. 


– Za film me inspirirala moja vlastita životna priča kao i društvene prilike u današnjem Iranu – počeo je naš razgovor redatelj Asghar Farhadi koji je odlučio da zajedno sa svojom suprugom ostane živjeti u Iranu.   


Dvije klase


– Ovim filmom imao sam namjeru istražiti odnose među ljudima, pripadnicima različitih slojeva, generacija i spolova, te njihov odnos prema etici i moralu, a također postavljam pitanja o braku, obitelji, istini, s tradicionalno-religijskim i modernim pogledima na njih. 


Glavna tema vašeg filma je rastava braka. Koliko je to uobičajena pojava u Iranu?


– Mi imamo zaista veliki broj rastava. Radeći na scenariju odlazio sam na sud gdje sam prisustvovao mnogim obiteljskim i brakorazvodnim parnicama. Važna tema je i religija. Koliko je ona sastavni dio života u Iranu?


 U modenom društvu moralno ponašanje je u velikoj krizi



– To ovisi. U Iranu postoje dvije vrlo različite klase. Oni siromašni žive vrlo tradicionalno i religija je najvažniji pokretač njihova života, dok oni koji su obrazovani i materijalno bolje stojeći žele voditi moderan način života i iako su mnogi vjernici, religija igra drugačiju ulogu u njihovim životima. Mladi ljudi su također sve više aktivni i dovoljno hrabri da odbace ideologije i da prihvate norme modernog društva. Vrlo je zanimljiva i vaša razrada dvostrukog morala.– U modenom društvu moralno ponašanje je u velikoj krizi. Stare vrijednosti se iskrivljuju i pravila se mijenjuju. Više nema strogo određenog moralnog standarda i ljudi koji vode moderan život često se nalaze u konfliktnoj situaciji kada trebaju odlučiti što u stvari nije moralno. Je li laž ne reći cijelu istinu, da li je ne reći istinu moralna pogreška u svakoj situaciji? Mogu li se primijeniti već zasnovana pravila o tome što je dobro a što zlo u svim prilikama i situacijama? 

Zasto ste se odlučili za otvoreni kraj filma?


– Film ima otvoreni kraj jer jednostavno smatram da ova priča nema kraja. Dok sam bio mlad uvijek bih bio zadovoljan kada bi došao do kraja priče i mogao napisati – kraj. No, sada mislim da je to tužno, zato želim da se moje priče nastave i nakon što film završi. Osim toga i život nema kraja, a svako pitanje ne mora dobiti odgovor. Važnije je postavljati nova pitanja nego čekati na odgovor.   


Fleksibilne granice


Postoje li u vašoj zemlji mnoga ograničenja kojih se morate pridržavati da biste mogli raditi filmove?


– Najveće ograničenje je u stvari to što vi nikada ne znate do koje granice smijete ići. Svi oni koji stalno o tome odlučuju dolaze i odlaze, a sa sobom donose i odnose prava i restrikcije, pa je na kraju teško znati kako da se s tim suočite. Pravila se, naravno, odnose na religiju i na politiku, a ne mogu se pokazivati ni nasilje, ni seks. Primjerice, nikada ne možete na simpatičan način prikazati osobu koja negira vjerske vrijednosti. 



Ja samo pokušavam raditi filmove jer je to moj posao i drago mi je da ljudi odlaze u kina pogledati ih.



Da li bi se vaši filmovi mogli interpretirati kao društveno ili političko oruđe koje na svoj način pripomaže tom procesu koji se odvija u Iranu? 


– Mislim da film ne bi trebao biti instrument za postizanje političkih ili društvenih ciljeva. Moja kritika je u tom smislu uperena protiv vlasti, što oni pokušavaju to učiniti s umjetnošću, pa tako i filmovima – upotrijebiti ih u svrhe da utječu na ljude. Ja samo pokušavam raditi filmove jer je to moj posao i drago mi je da ljudi odlaze u kina pogledati ih. U mojim se filmovima, bez sumnje, mogu vidjeti društvene prilike i politički problemi u današnjem Iranu jer su oni dio našeg svakidašnjeg života, ali želim istaći da nisam niti političar niti borac za društvena prava – ja sam samo filmski radnik i želim raditi filmove. Za mene je važno istaknuti da kroz moje filmove vi ne možete cjelovito razumijeti situaciju u mojoj zemlji. To su samo sitni detalji. 


Više u tiskanom izdanju Novog lista u ponedjeljak