Pred staklom zavoda i mladost, Mateo Bakran i Tihomir Đumlija. Posao traže dvije, dvije i pol godine. Onom što im poručuje premijerka se nit’ čude, niti ih je iznenadilo. Samo im je smiješno. Na upit kakvu budućnost pred sobom vide, vele kako mladi sve više idu vani. Hoće li i oni?

– A kako kad i za to treba imati novaca, kažu momci. Krug je dakle začaran.

– Neka Milinović bude na birou za zapošljavanje. Zašto on ne uzme otpremninu i ne prijavi se na burzu rada. Zašto ne izađu pred narod? Zato što nemaju empatiju nam i jest ovako kako jest. Vlada svoje dužnosti ne ispunjava, kazala nam je Ljerka Agatić koja se u 60. godini života odlučila raspisati o tečaju za njegovateljice u sklopu HZZ-a, no iz riječke burze rada izašla je razočarana jer je dobila informaciju da njegovateljice teško nalaze posao. 

Đana Sokolji ima završene dvije srednje škole, kemijsko-grafičku i hotelijersko-turističku, ima 28 godina i nikad nije radila u struci i nikad posao nije našla putem HZZ-a. 

– Predizborna kampanja je očito počela, Vlada mora nešto skuhati ako želi ostati na vlasti, kazala nam je Sokolji.   

Mazanje očiju

– Evo, pogledajte moju otpremninu, nula bodova, prazna crta. Njihove su izjave samo mazanje očiju narodu, još su tobože preko noći saznali koliko je zapravo nezaposlenih, kaže nam Sanja Gojin je kuharica koja je prije mjesec dana ostala bez posla. 

Muhameda Mustafu zatekli smo ispred HZZ-a, gdje je došao pitati treba li se odjaviti sam ili će ga odjaviti poslodavac, jer je našao posao. 

– Dobio sam posao brusača u brodogradilištu, ne daj bože da sam čekao da mi HZZ nađe posao, nikad ga ne bih dobio. 

Na sličnu priče naišli smo jučer i na zagrebačkom Zavodu za zapošljavanje. To je onaj zavod kojem svakodnevno hodočaste horde nezaposlenih, ali ne da bi posla našli, već da ostvare štogod prava poput onog na zdravstveno osiguranje. Tako barem tvrde u Vladi hrvatskoj. Kažu, zapravo, zbog svega se dolazi pred burzu, samo ne posla radi!? 

– To je čista laž, poručuje Goran Duralija, dok užurbano ispuhuje dim cigarete koju je, kaže, užicati morao. 

Pred zavodom čeka svoj reda na psihološko testiranje. Po zanimanju je KV vozač. Posao traži dvije godine. Ako je stigao do testiranja, možda je bliži poslu!? 

– Problem sam, eto, ja koji živim od socijalne pomoći. Ma, velika većina tih u Vladi nikada nije prošli kraj zavoda. Ne znaju ni gdje je, veli Duralija. 

Na upit kako živi, veli nikako. Tako će nikako do ljeta, onda se nada kakvom poslu, da bi na jesen i opet pred Zavod.     

Veterani Zavoda

Ljudi ispred Zavoda novinare izbjegavaju. Ne bi se slikali. Ne bi ni u javnost s prezimenom. Oprezne su čak i veteranke zavodskog rata poput Josipe i Gordane, koje su na burzi evo »sretnih« 13 godina. – Ma, ‘ko će nas zaposliti s 58 godina na grbači, vele u glas. 

Na zamolbu da prokomentiraju Vladine teze, Gordana otvara dušu. 

– Posao nije samo pitanje novca. To je pitanje dostojanstva, a ne da se osjećamo kao višak u ovom društvu! 

Josipa tome dodaje kako nemamo prave vlasti. Ni reda. Ni discipline. I kako je sve ovo samo predstava za EU. A onda odlaze. Da bi se sutra vratile. 

Đurđica Ačko žali se jer ne može ni blizu onima koji pretendiraju zaposliti se na tzv. javnim radovima. Kaže, njegovateljica je i preživljava tako da katkad radi kao zamjena kojekakve poslove, tjedan, dva, tri. 

Tomislav Maslij diplomirani je inženjer elektrotehnike, ali aplicira na sve, recimo za vozača kamiona. No, kad imate 52 godine nitko vas, kaže, ni na razgovor ne želi primiti. Deprimira ga stoga i ona priča o ovcama i pastirima. 

– Da je i istina to sa 150 pastira, pa kolika bi to stada trebala biti!? Od 1.000 ovaca! A i što je 150 ljudi na 350.000 nezaposlenih. Kap u moru – kazuje onaj koji ne vidi kako će nam biti bolje.