RIJEKA – Ovakvi tekstovi obično počnu s godinom rođenja i godinom smrti, a u onoj jednoj crtici što ih dijeli smješten je čitav jedan život. Ona koja označava život jučer preminule novinarke i urednice Novog lista Dubravke Munjas, po svakom je izračunu bila prekratka. Prolaznošću gledano, crtica je duga samo 46 godina, ali u nju je naša Duda, kako smo ju od milja zvali, pospremila toliko dobrote, toliko ljubavi i razumijevanja za svih. Kako za sebi najbliže, tako i za mnoge koje nikad nije upoznala ali čija ju je životna priča dirnula.

A dirnula bi ju svaka, i onda bi najljepše, i najtoplije oči na svijetu zasuzile. Za njom će mnoge, jer svojim je načinom poimanja života i svijeta i ona zadužila mnoge. A tek osmijeh!

Dudin je osmijeh puno značajniji od onih šturih podataka koji bi rekli da se rodila na Praznik rada 1964. godine u Ogulinu, da je završila Riječku gimnaziju, ondašnji Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi, a potom i Pedagoški fakultet ili pak da je još kao petnaestogodišnjakinja bruseći novinarstvo u »Valu« odradila i svoje prvo »honorarno ljeto« u Novom listu, te da je od 12. rujna 1988. godine stalno zaposlena u toj istoj novinskoj kući kojoj je davala cijelu sebe.

Najprije kao novinarka gradske rubrike koja je pratila sektor trgovine, pa inspekcijske službe, pa sektor zdravstva, da bi na kraju već cijelo desetljeće uređivala rubriku Rijeka koju novinari oduvijek zovu »gradska«. Ostavila je Duda, Duca ili Duka, sve su to njezini nadimci, jer rijetko tko ju je od kolega zvao Dubravka, na tisuće ispisanih kartica teksta iza sebe, razotkrila mnoge afere, »srušila« jednog ministra, uredila na tisuće stranica i na stotine specijalnih novinskih priloga, a u novinarstvo uputila podosta mladih novinara. I za svakog je uvijek imala lijepu riječ, uvijek vremena. Prečesto za druge previše, za sebe nimalo.

Upravo ta nesebičnost i vječita spremnost na dijeljenje kako smijeha, tako i tuge, činila je Dudu najprije prijateljicom, a onda kolegicom. Imala je Duda strpljenja nakon naporom prožetog radnog dana zastati sa svakim, popričati, suosjećati s nečijom tugom, a  iskričavim smijehom ili vrckavom dosjetkom pojačati nečiju sreću. Na adresi Zvonimirova 20 a ne postoji osoba koja Ducu voljela nije. A isto bi se moglo reći i za sve one koji su imali tu sreću da ju upoznaju, da s njom prožive barem djelić tog tako kratkog života.

Nije pravedno, zbilja nije pravedno, vrišti svaka suza isplakana za dobrim duhom novolistovske redakcije. A isplakane su i bit će mnoge, jer Duda je bogatstvo mjerila brojem prijatelja. Svima će nedostajati, a najviše svojoj obožavanoj obitelji – mami Dragici, sestri Nataši, šogoru Hariju i najdražem joj biću na svijetu, nećaku Lovri. Upravo se on smješkao sa zaslona njezinih mobitela, gledao ju s ekrana kompjutora, bio joj uvijek u mislima i često u riječima.

Ti ćeš Duco nama, kolegama i prijateljima s kojima si dijelila i dobro i zlo, kojima si davala cijelu sebe ostati najveće slovo na svakoj ispisanoj i uređenoj stranici života. Mirno spavaj, mila. Nevrijeme je prošlo!