Prava je istina da mi nemamo trenere, jer niti Goluža niti Šola jednostavno nisu treneri. Da to što si vrhunski igrač ne znači da ćeš biti dobar trener već je Diego Maradona pokazao
Izgleda loše i podsjeća na 1997. godinu, to je rezime hrvatskog nastupa na Svjetskom prvenstvu u rukometu. Ako se nastavi s ovakvim nesustavnim “pomlađivanjem”, koje se obavlja gotovo isključivo u cilju nečijih interesa, rukomet na ovim prostorima ne očekuju lijepi dani. Mogla bi nastati rezultatska “rupa” kakva je bila od 1997. do 2003. godine.
Može Goluža poput papagaja ponavljati kako je veliki uspjeh osvajanje petog mjesta. To je točno samo iz jednog kuta, onog da igrom nismo zaslužili toliko visoki plasman.
Nisu rezultati problematični, igra je ono što ne veseli. Sa izuzetkom utakmica protiv Poljske i Argentine, naša je reprezentacija na terenu izgledala nespremna za obranu a neefikasna za napad.
Treba napokon razrješiti i misterij Argentine, koju smo mi jedini razbili na prvenstvu. Radi se o ekipi kojoj naša odbojkaška obrana, bez puno kontakta a s puno blokiranja udaraca, jednostavno neodgovara. Argentinci su kao pčelice bile protiv drugih ekipa, zvrdajući okolo i probijajući svojom brzinom obrane kada se razdvoje. S druge strane, naši su tek promatrali njihovo trčkaranje i čekali da opale. Pa onda ti od 1,80m pucaj preko dvometraša Gojuna i Kopljara.
Prava je istina da mi nemamo trenere, jer niti Goluža niti Šola jednostavno nisu treneri. Da to što si vrhunski igrač ne znači da ćeš biti dobar trener već je Diego Maradona pokazao.
Goluža je često djelovao u potpunosti pogubljeno, bez velike ideje i bez ikakvog plana B.
Impozantan je popis igrača koji nisu bili u reprezentaciji, jer se odlučilo da ne bi bili od koristi, bilo zbog godina, bilo zbog neke druge kerefeke. Najprije golmani: Somić, Kelentrić i Šunjić.
Somić je od ovih koji igraju van ove sezone vjerojatno u najvećoj formi, Kelentrić je iskusan i godinama unatoč sigurno je koju minutu mogao pomoći. Zli jezici kazali bi kako bi i balvan ili vreća cementa isto pomogla, doduše. A kod Šunjića u vodu padaju i teze o godinama. Dečko koji je mlađi od Kopljara ove je godine najbolji vratar u Hrvatskoj. Prednost su ipak dobili drugi i treći vratar Zagreba, samo zato jer ovome mladiću koji je s odličnim uspjehom diplomirao matematiku (!) nije palo na pamet potpisati za klub koji drma ovo ligom.
U obrani Dominiković i Špoljarić nesumnjivo bi popravili i taj segment igre jer se preko njih dvojice ne bi tako komotno moglo pucati. Ali, ljudi imaju preko 30 godina, pošaljimo ih doma, Kopljar je bolji.
U napadu pak, teško se ne oteti dojmu kako bi Pero Metličić u nekim trenucima bio od ogromne pomoći. OK, ima skoro 35 godina, ali i u drugim reprezentacijama važne role igraju i mnogo stariji ljudi.
Zli jezici možda bi kazali kako nije bilo niti plana A. Komentirajući utakmicu finala na upit što bi sada on napravio da je danski izbornik, odgovara kako se tu ne može ništa ukoliko Francuska nastavi tako igrati. Takva izjava bila bi za smijanje da se ne radi o izborniku naše nacionalne reprezentacije.
A Šola se u Hrvatsku morao vratiti s kuvertiranom ostavkom, i izbor i sprema golmana su bili njegova odgovornost, a znamo kako je taj segment izgledao na prvenstvu. Pokušao je u izjavama između redaka špotati Celje i Noku Serdarušića, govoreći da se s Alilovićem krivo radilo. Kao da je Alilović balavac koji još igra u Izviđaču iz Ljubuškog pa ga se treba učiti osnovama. I kao da trenerski Šola Serdarušiću ima išta objašnjavati.
Pravi razlog ovakve situacije ipak ne sjedi na klupi reprezentacije, nego sjedi iza klupe.
Zoran Gobac alfa je i omega čitavog rukometnog saveza, i nije velika tajna kako se svaki igrač u reprezentaciju poziva s njegovim blagoslovom. Sukob s Gopcem koštao je i Peru Metličića izbacivanja iz reprezentacije, Gobac je stajao i iza odluke da se Džombu više ne zove. Oni isti zli jezici govore kako je i nepozivanje Denisa Špoljarića, jednog od najboljih obrambenih igrača Bundeslige iz iste kuhinje. A forsiranje Kopljara isto je Gopčeva ideja. Stoga mu i odgovara loš i neiskusan trener na klupi, koji će provoditi njegove ideje. Kolika je Gopčeva moć u rukometu, pokazao je prije par godina kada je Metković osvojio titulu, pa je onda za zelenim stolom zbog čudnih stvari odlučeno kako je prvak ipak – Zagreb.
Svjetsko, Olimpijske igre, svjetsko, europsko, svjetsko… Da, tri točke, jer kako igraju, još kad im se vrati drugi Gille te Narcisse, Francuzi bi još nekoliko titula mogli sebi priskrbiti. Možda je prebombastično, ali može se kazati kako se radi o najboljoj ekipi koja je igrala ovu igru. Rezultati to govore, a utakmica protiv Danaca možda je i najljepše finale velikog natjecanja ikad odigrano.
Igra u oba smjera, disciplina u obrani, raznovrsnost u napadu, Omeyer na golu. Formula za uspjeh, a možda niti nekima na ovim prostorima ne bi bilo s gorega pogledati kako se radi tamo. Finale odlučuje Fernandes, 34 godine, jedan od ključnih igrača je Gille, 35, a Omeyer igra još od prošlog tisućljeća.
A u isto vrijeme, uspjeli su dva-tri mlada igrača afirmirati. Svaka čast njima, ali i Dancima, koji čitavo finale nisu željeli kapitulirati, a početkom produžetka čak im se ukazala realna prilika za uzimanje zlata.
No, onda su se pojavili Fernandes i Omeyer i sve vratili na francuski mlin. Nama bi bili prestari. I da, Francuzi imaju Claudea Onestu, trenera s velim T.
Loše izgleda, jer je budućnost upitna. Ide se na Europsko prvenstvo u Beogradu dogodine, pa na Olimpijadu u London. A Hrvatska je u vodljivom padu, dok se brojne druge reprezentacije dižu.
Francuzi će na ta dva natjecanja biti još jači nego danas, Danska i Švedska isto, Srbija kući igra, pa iako je jednostrana u napadu (čisto vanjska šuterska igra, bez mnogo imaginacije), biti će opasna.
Teško je očekivati da će i Nijemci ponoviti ovako loše prvenstvo, a Španjolska se ponovno podiže.
Gdje će tu biti Hrvatska? To će se znati u sliedećih mjesec-dva, kada se vidi hoće li itko odgovarati za lošu igračku selekciju i još lošiju igru. Ako sve ostane po starom, nekako se čini da je “piši kući propalo”. Onda se ne treba čuditi da u prisilnom pomlađivanju odu Vori (koji je već jednom zafrknuo Gopca) i Balić (Gobac bi zbog veličine njegovog ugovora bio najsretniji da Ivano podivlja i jednostrano raskine ugovor sa Zagrebom), a ovi mladi ne daju prevelike nade.
