Tek su minule uspomene na preminulog Romana Rubinića, a sada je s ovog svijeta otišao njegov prijatelj i davni suigrač Dušan Blažičko. Igrom i golovima ubojite ljevice godinama je utkivao svoje ime u bogatu povijest riječkog rukometa i to u onim romantičnim danima s asfalta, kada momcima na terenu, trenerima i sucima, kao i znatiželjnicima koji su navijali za svoje ljubimce u dane kada su tribine postojale tek na pojedinim igralištima, entuzijazam nije mogla ugasiti niti snažna kiša.

Blažičko, za tolike prijatelje samo Blaž, bio je u pionirskim danima Kozale, kluba koji je od nastanka 1965. do danas korak po korak najpopularniji u starom riječkom kvartu, kao što je i rukomet bio i ostao sport broj jedan na Kozali. Pokojni ubojiti bek Blažičko uvjeravao se, kao i suigrači u veliki entuzijazam i znanje Zvonka Pitinca, godinama sinonima za kozalski rukomet. U ekipi je sa Sušnjem, Mavrincem, Brnjcem, Šupkom, Rakipovim, Kordićem, Načinovićem, Juričićem, Ahelom.

Posjetitelji utakmica su za sezonu, dvije čašćeni poslasticama kada je tu zaigrao Marijan Ban, kozalski Balić, pokojni Blažičko dobio je za suigrače u vanjskoj liniji Vozua, vratare Tibora Brozića i Đoku Beovića, na crti Jakuša i Brljafu, momci koji se vrlo brzo nakon pučkoškolaca postali prvotimci, bek Braco Praprotnik i krilo Arsen Otrov Brnelić, koji su se probili do ekipe Kvarnera, tadašnjeg člana elitnog jugoslavenskog razreda. Oni mlađi Kozalčani, Darko Dunato, istaknuto ime Zameta i hrvatskog rukometa, pokojni reprezentativac Dean Ožbolt, braća Boris i Dubravko Konjuh, sve su to poznata imena riječkog rukometa s kojima se susretao tijekom bogate dugogodišnje karijere.

Nakon kozalske je otvorio rukometnu pećinsku stranicu, otišao je na popularni Tenis kada su Pećine načinile veliki uspjeh plasmanom u Drugu ligu bivše države. U sezoni 1968./69. igrao je tamo u ekipi s Brozičevićem, Badjukom, Gladanom, Ćukom, Frkom, Uremom, Mirkovićem, Vučinićem, Kolanovićem, Klarićem, Čandrlićem, Matijevićem, Dikom, Vladom Vujnovićem, kasnije najboljim svjetskim sucem, Glažarom i Kremžerom.

Riječ je o sastavu koji su vodili popularna i cijenjena imena Vladimir Babić Lala i Stanislav Kažić Čako, čovjek koji je duboki trag potom ostavio i na Kozali, a bio je i jedan od najistaknutijih jugoslavenskih sudaca. Blažičko se pak nakon igranja nije pozdravio s rukometom, bio je trener rukometašica Turnića, isto kao što je vodio i mlade rukometaše Zameta.

Jabuka ne pada daleko od stabla te se i nakon njegova povlačenja dugo čulo spominanje Blažička u riječkom rukometu, Riječ je naravno o njegovom sinu, »mladom Blažu«, proslavljenom reprezentativnom vrataru, koji je nakon niza sezona u Zametu branio za odličnu ekipi Brodomerkura Balića i Metličića, te za Zagreb s kojim je uz domaće trofeje osvojio i Kup kupova, Vratar koji je karijeru okončao u njemačkom Lübbeckeu od reprezentativnih epizoda najradije pamti one iz 2005. godine kada je bio viceprvak svijeta u Tunisu, te osvajač zlata na Mediteranskim igrama u Almeriji.