Turčićeva misija na Kantridi je završila, traži se predsjednik koji u ovo osjetljivo vrijeme za klub zna što radi i koji barem neće obećavati ono što nije u stanju ispuniti
Samo je pitanje vremena kada će navijači početi prozivati Turčića na odlazak
Scoria je htio iskočiti iz kože! Pripreme u Turskoj bile su jedini njegov uvjet kada je dolazio, nije inzistirao ni na pojačanjima (Zijler i Đurišić koštaju godišnje upola manje od otišlih Jurasovskog i Rodića!), ni na redovnim plaćama, samo na korektnim uvjetima za rad.
Naslutio je da od toga neće biti ništa još prije nekoliko dana, ali nitko mu to nije imao hrabrosti reći, pa ni dobronamjerni predsjednik koji definitivno više nije dobronamjeran kao što se činilo. Da jest, onda ne bi šakom i kapom dijelio obećanja koja ne može ispuniti. Igračima i uposlenicima je obećao zaostalu plaću, treneru pripreme u Turskoj, a navijačima početkom svojega mandata ambicioznu »Rijeku«.
Simpatije
Turčić nije ispunio niti jedno svoje obećanje za što postoji niz objektivnih okolnosti (kriza…), koje mogu poslužiti kao alibi, ali ne mogu prikriti elementarno neznanje i neodgovornost zbog koje je prvih dana 2011. godine počela borba za opstanak – »Rijeke«.
Ivan Turčić jedan je od rijetkih predsjednika koji uživa simpatije igrača, trenera, novinara, dijela navijača…
Protiv Turčića se nikada nije skandiralo, rijetko kada se čula ružna riječ, a još rijeđe je bio na meti kritika jer je bespoštednim svakodnevnim angažmanom ostavljao dojam da zna što radi. Simpatični građevinar rođen na otoku Krku svima se uvukao pod kožu, prije svega zbog korektnog i poštenog odnosa, no to nisu dovoljne kvalifikacije da bi netko uspješno vodio nogometni klub poput »Rijeke«.
Nakon prvih dana siječnja ove godine definitivno je postalo jasno da Turčić vjerojatno u najboljoj namjeri ne zna što radi. Predsjednik, svjestan činjenice koja je bila očevidna još krajem prosinca da neće imati koga prodati za neki veći novac, traži jamca za višemilijunski kredit uz pomoć kojeg bi »Rijeka« trebala preživjeti do ljeta. Riječ je o vatrogasnim sredstavima koja će se brzo potrošiti, a na ljeto ih treba i vratiti. Turčić je počeo unaprijed »trošiti« zaradu od igrača koje još nije ni prodao.
Potez očajnika
Potez očajnika i predsjednika koji nije znao klub voditi prema vrhu ni kada je imao novac, a kamoli sada kada ga nema. Naslijedio je desetak milijuna kuna od transfera braće Sharbini, prodao za gotovo milijun eura braću Pamić…
Novac je ispario, potrošen je olako kao i skupina trenera (Rubčić, Vulić, Gračan), koji su vjerovali predsjednikovim obećanjima. »Rijeka« je danas dužna najmanje četiri milijuna kuna, što odgovara protuvrijednosti od četiri zaostale plaće za sve u klubu, Turčić se namjerava zadužiti najmanje toliko, možda i koji »milijunčić« više. To je svojevremeno napravio i njegov prethodnik Ivan Vanja Frančišković koji je na kredit izgurao proljetni dio sezone, a onda ga vratio prodajom braće Sharbini.
I morao je otići. Frančišković je jedva dočekao prve povike s tribina da se povuče s funkcije jer je vrlo dobro znao da više neće imati koga tako brzo prodati.
I Turčić je naslutio da razmišlja o odlasku, ali kada završi proces preblikovanja kluba, što će teško dočekati. Ne samo zato što se privatizacija kluba može otegnuti, već zbog toga što više nije simpatično slušati Turčićeve priče i što se više neće moći sakriti iza uspješnih trenera koji su bili prisiljeni otići nakon rezultatskih neuspjeha. Samo je pitanje vremena kada će navijači početi prozivati Turčića na odlazak i zazivati neku sposobniju upravu koja je kadra klubu vratiti dostojanstvo, red i mir.
Turčićeva misija na Kantridi je završila, traži se predsjednik koji u ovo osjetljivo vrijeme za klub zna što radi i koji barem neće obećavati ono što nije u stanju ispuniti.
