U slobodi radite bez pritiska poslodavca ili institucije i zato je malo onih koji si to mogu priuštiti, ali zato nikad ne znate s čim možete računati. Biti slobodnjak, avantura je s mogućim iznenađenjima. Volio bih imati izvjesnu stabilnost, ali ne na štetu slobode, jer bez slobode – nema umjetnosti
Danas je klasična glazba potpuno komercijalizirana – muzičari su roba kao i sve drugo, a ono što je dobro plaćeno nije nužno i maksimalne vrijednosti
Ovu godinu Goran Filipec započeo je s dva pijanistička recitala – u Rijeci i Mariboru – s gotovo u cjelosti novim programom Lisztovih djela.
Ove godine u kolovozu i rujnu, kao jedan od 24 finalista, nastupiti ću na natjecanju »Ferenz Liszt« u Utrechtu u Nizozemskoj, a također kao jedan od 24 finalista, na natjecanju Ferruccio Busoni u Bolzanu.
– Oba su natjecanja imala preliminarne krugove prošle godine, a u finale, primjerice Busonija, izabran sam između 150 kandidata – kaže Goran Filipec, s kojim razgovaramo povodom koncerata i njegovih daljnjih umjetničkih planova.
Podalje od natjecateljske groznice
– Od projekata ove godine još moram spomenuti koncert s Moskovskim simfoničarima u Salzburgu u ožujku, travanjsku turneju po Argentini, nastup na Festivalu Orvieto Ushuaia Classica u Orvietu u Italiji te izdanje novog CD-a s djelima Franza Liszta.
Gusto ispunjena godina, rekla bih, k tomu programski orijentirana prema skladatelju kojeg ste rado svirali i kao student.– Istina, Liszt mi je uvijek bio blizak, zato sam i konkurirao za natjecanje u Utrechtu koje spada među najvažnija pijanistička natjecanja, a održava se svake treće godine (i konkurencija je izuzetno jaka). Ujedno, dvjestota obljetnica Lisztovog rođenja bila je dobar povod za pripremu recitala posvećenog upravo tom kompozitoru.
Prošle, 2010. godine, svirao sam više recitala posvećenih isključivo Chopinu, budući da je to bila 200. obljetnica Chopinovog rođenja.
Kakva je atmosfera na tim natjecanjima?
– Atmosfera ovisi od organizacije, natjecatelja, publike i na kraju krajeva poznanstava koje na natjecanjima steknete. Više puta mi se dogodilo da na natjecanjima sklopim ugodna nova poznanstva, a neki put i trajna prijateljstva s drugim natjecateljima, pa i članovima žirija.
Što se tiče isključivo natjecateljskog dijela programa, ne slušam druge natjecatelje i uopće se nastojim držati podalje od groznice koja vlada u finalima. Pokušavam održati svoj mir, izbjegavam presing i bespotrebna opterećenja jer svako slušanje kolega natjecatelja navodi me na prosuđivanje, a ja nisam sudac. Zato slušanje ostavljam drugima, a ja nastojim voditi računa isključivo o svom nastupu. Jesu li riječki i mariborski koncert bili »proba« za Utrecht?
– Koncert u Mariboru dogovorio sam prije nego što sam znao da ću nastupiti u finalu natjecanja u Utrechtu, a program je onda bio moj izbor. Maribor ima stabilnu koncertnu sezonu i vrlo kultiviranu srednjeuropsku publiku.
Nema tu slučajnih aplauza. Ali moram reći da je i u Rijeci vladala jako dobra atmosfera. Nastupio sam u Circolu, pred punim gledalištem, ponovo sam sreo neke ljude koje nisam vidio od djetinjstva kada sam pohađao talijansku osnovnu školu…
Iz riječkih glazbenih krugova u publici je bilo svega nekoliko ljudi, uglavnom oni koje sam osobno pozvao na koncert. Čini mi se da u ovoj sredini interes za muziku opada i kod samih muzičara, što je inače rijetka i pomalo čudna pojava.
Odlično je, međutim, to što je Zajednica Talijana kupila novi klavir, adekvatan za recitale i komorno muziciranje, čime je i Rijeka dobila lijep, akustičan i grijan koncertni prostor u središtu grada!
Menadžerski lobi
Već nekoliko godina imate status slobodnog umjetnika. Koje su prednosti, a koji nedostaci tog načina života?– Sloboda je veliki luksuz, radite bez pritiska poslodavca ili institucije i zato je malo onih koji si to mogu priuštiti. S druge strane, ona ima cijenu – nikad ne znate s čim možete računati. Povremeno iskrsne neki neočekivani i dobro plaćeni posao, a onda otpadne ono s čime ste sigurno računali…
Zato i kažem da je biti slobodnjak – avantura s mogućim iznenađenjima. U budućnosti bih volio imati izvjesnu stabilnost, ali ne na štetu slobode, jer bez slobode – nema umjetnosti.
Danas je svugdje klasična glazba potpuno komercijalizirana – muzičari su roba kao i sve drugo, a ono što je dobro ne znači da je i najbolje plaćeno, kao i obrnuto: ono što je dobro plaćeno nije nužno i maksimalne vrijednosti.
Postoji čak i knjiga pod naslovom »Tko je uništio klasičnu glazbu?«, koja govori o snazi menadžerskog lobija, njegovoj odgovornosti za uništavanje publike i zdravog protoka muzičara.I dalje radite bez menadžera?
– Prekinuo sam ugovor s jednom njujorškom agencijom jer nisam bio zadovoljan tretmanom.
Dobrim menadžerom smatram onoga koji vjeruje u glazbenika i spreman je i investirati u razvoj njegove karijere, što bi na kraju urodilo profitom i za umjetnika i za samogog menadžera, a ne samo uzimati pare od njegovih koncerata. Dakle, očekujem da se moj menadžer dugoročno posveti mojoj karijeri, a u konačnici, naravno i zaradi. Trenutno nisam naišao na menadžera takve vrste, i zato sam vodim svoju karijeru.
Koliko god bilo praktično raditi preko agenta, jer ste kao umjetnik u tom slučaju u potpunosti rasterećeni od organizacijskog dijela koncerta, uvijek preferiram direktne kontakte s organizatorima, budući da iz iskustva znam da su takvi kontakti uvijek postojaniji i dugotrajniji od onih napravljenih preko agenata.
Akademska karijera
Održavate li kontakte s nekim mentorom u smislu konzultacija pred natjecanje?– Četiri uha bolje čuju nego dva – i toga se držim. Ove godine završavam doktorske studije u klasi prof. Oxane Yablonskaye u Bakuu (Azerbejdžan).
Pohađao sam njene majstorske tečajeve u Rimu, Parizu i Utrechtu, ostvarili smo dobar kontakt tako da sam ju dvije godine posjećivao na njenom Institutu u Italiji, a onda sam se odlučio za doktorat u Bakuu. Osim toga, konzultiram se i sa drugim vrsnim pijanistima poput Natalije Trull (Moskva) ili Jean-Paule Sevilla (Pariz).
U Europi nema doktorskih studija za izvođače glazbenike – u SAD-u i Rusiji te zemljama bivšeg SSSR-a postoje – ali sada se i u Parizu uvodi takva praksa. Osobno vjerujem da će kroz Bolonjski proces i taj stupanj obrazovanja za performere zaživjeti, a ja ga, pak, smatram važnim za neku moju buduću akademsku karijeru.
Vidite li svoju budućnost u Rijeci ili ste već orijentirani na neke druge sredine? – Želja mi je ovim putem najaviti otvaranje klavirskog studija koji bi bio posvećen izvaninstitucionalnom glazbenom obrazovanju i organiziranju muzičkih manifestacija – majstorskih tečajeva, glazbenih kongresa, natjecanja.
Danas u svijetu već uvelike vlada trend kulturnog turizma, čemu bismo se trebali okrenuti, jer takav turizam dovodi kultiviranu, i, ukoliko imate dobru kulturnu ponudu, vjernu klijentelu koja se uvijek vraća.
