Čini se da je Zagreb napokon dobio čovjeka koji će javno razgovarati o klupskoj sadašnjosti i budućnosti. Inače dosta zatvorenoj i uvijek izrazito diplomatski nastrojenoj sredini prije tri mjeseca priključio se Hrvoje Ciketić, koji će bez problema odvojiti sat vremena za novinara.

Jasno, košarkaške teme su uvijek isprepletene, jedna vuče drugu, no ograničit ćemo se uglavnom na one teme koje su vezane uz ‘mrave’. Ciketić je iskusan košarkaški djelatnik, bio je menadžer, 2005. je bio GM Olimpije, kad je u ljubljanski klub ušao strani kapital, a još od 1982. ima trenersku diplomu.

‘Tada se neki današnji ljudi iz košarke još nisu ni rodili’, kazat će Ciketić. Ili, jednostavnije, Cike. Elegantno će zaobići inicijalnu diskusiju o tome tko zapravo vodi sportsku politiku Zagreba. 

– A kažite mi tko to u Hrvatskoj samostalno vodi sportsku politiku nekog kluba…? Niti je to Nakić u Ciboni, niti Mamić u Cedeviti. Može se reći da sam u ulozi nekog sportskog direktora ili savjetnika za sportska pitanja u Zagrebu, ali ne vodim sam sportski segment kluba, to se radi dogovorno, kaže Cike.

Zagreb prati priča o ekstra velikim ulaganjima za naše prilike. Više od dva milijuna eura za sezonu je strašno velik novac u recesijskim uvjetima. 

– To nije točan podatak… Vadi iz džepa papir na kojem su popisana primanja igrača, prekriva imena s ciframa i pokazuje konačnu brojku – nešto manje od 13 i pol milijuna kuna.  – To je još uvijek dobar budžet, ali treba znati da je on ove sezone smanjen u odnosu na proteklu. Zagreb je imao 27 igrača pod ugovorima, uoči ove sezone otišlo ih je 9, a moglo je i više, došli su Kasun, Renfroe, Halilović, s vremenom se priključio Rančić, da ne zaboravimo strance s kratkotrajnim angažmanom.

Cifre koje su mediji plasirali uz dolaske novih igrača nisu istinite, niti je istina da je dio njihovih primanja iskompenziran nekretninama. Ipak, prema ulaganjima i promjenama pravila oko ulaska u Euroligu, prema kojima je isključivo ova sezona izlučna, moglo bi se procijeniti kako je vodstvo kluba kazalo ‘sad ili nikad’, udarivši šakama o stol. Sad ili nikad u Euroligu… 

– Takvu su klimu napravili mediji. U godinu dana se teško mogu preskočiti tri stepenice u razvoju kluba, makar neki naši konkurenti iz Hrvatske ne misle tako. Klub kao sustav mora sazrijeti i biti spreman za Euroligu. Niti jedan košarkaški klub u Hrvatskoj ulaganjima nije u stanju pratiti Europu, i hrvatski euroligaški klub mora imati vlastite mlade igrače kao bazu, koju onda nadopunjava strancima.

Mnogi se kod nas zavaravaju rezultatima Partizana proteklih godina, a Partizan je imao šest stranaca kad je ušao na euroligaški Final Four. Realnost je ovakva: tek u perspektivi bi neki hrvatski klub mogao značiti nešto u Euroligi ako se popuni najboljih hrvatskim mladim igračima, i to ne onima koji su već otišli u inozemstvo, jer su takvi cijenom nedostupni. Svi ganjaju neke bodove, nitko ne razmišlja o tome što će se sutra događati. Dobro, zadržimo se na Zagrebu. Vrlo je diskutabilno jesu li ovosezonski rezultati do sada na pravi način ispratili ulaganja u igrački kadar. Da ne ističemo promjenu trenera, da ne inzistiramo na nezavršenoj selekciji, u kojoj fali ‘četvorka’. 

– Činjenica je da su se mogle i trebale dobiti neke utakmice, koje klub u ulozi pretendenta na završni regionalni turnir nije smio izgubiti. No, ne zaboravite kako bismo mi te utakmice vjerojatno dobili da smo igrali u Trnskom. Na početku sezone nismo znali ni gdje ni kako ćemo trenirati, ušli smo u Draženovu dvoranu gdje se osjećamo kao neželjeni gosti, dobijajući termine u gradskom ‘rush houru’ najvećih gužvi u prometu. Nominalno smo domaćini tamo, a stvarno smo još uvijek gosti na svakoj utakmici, uz to imamo konstantnih problema s ozljedama…

Svaku utakmicu Zagreba gleda stotinu nezaposlenih hrvatskih trenera, koji daju stotinu mišljenja, a iza njih stoji stotinu lobija, nije lako raditi u takvom okruženju. Utoliko je Bajramović donekle bio žrtva okolnosti, makar je rezultat mjerilo rada svakog trenera. Erjavec je krenuo pobjedama i dobio je priliku…

Uopće nije bitno ima li ili nema ono v.d., iza njega nema nikoga tko čeka u redu na trenerski posao u Zagrebu, taj red ne postoji. On trenira momčad, on je vodi. I još nešto – trener je samo jedna od karika u funkcioniranju kluba, mnogi naši treneri to zaboravljaju, i mnogi žele ovlasti koje im ne pripadaju. ‘Četvorku’ tražimo, i to igrača s imenom i prezimenom, ne želeći daljnja lutanja.

Tri ključna igrača Zagreba, Kasun, Žorić i Mulaomerović, nakon ove godine mogu otići, i pitanje je kako će završiti period povećanih ulaganja i ambicija Zagreba.  – S Mulom i Kasunom će se razgovarati oko ostanka, Žorić ima džentlmensko obećanje vodstva kluba da može otići nekud u Europu, pokazati se, iako je pod ugovorom. Iza njih dolazi mladost koja ima budućnost. Za pretvaranje talenta u kvalitetu treba puno znoja, suza i rada, iza njih cijeli klub treba stajati. Problem je u spoju mladih i starijih, za taj spoj treba kvalitetan i iskusan trener.

Tko je to u Hrvatskoj? Siguran sam da imamo najpotentnije mlade igrače u Hrvatskoj, vjerojatno i u Europi. Na nedavnom turniru u Rimu ostavili su toliko dobar dojam da ćemo vjerojatno dobiti ‘wild card’ za završni juniorski turnir, koji će se igrati istovremeno s euroligaškim Final Fourom.

S obzirom na donedavnu situaciju u Ciboni, s obzirom na političku i gospodarsku moć vodstva Zagreba, s obzirom na ulazak u Draženov dom pod patronatom Grada, dio javnosti je stigmatizirao Zagreb kao direktno upletenu stranu u ‘slučaju Cibona’ jednostavno zbrajajući dva i dva. 

– Žao mi je zbog toga, ta stigma ne bi smjela postojati. Zagreb ni jednog trenutka nije razmišljao o nekakvom preuzimanju Cibone. Ako je netko pomogao Ciboni, onda je to bio upravo Zagreb. Našim ulaskom u dvoranu svlačionice su adaptirane, a zaposlenici su radili, veliko je pitanje da li bi bez nas to bilo tako.

Ako Zagreb nije razmišljao o ‘preuzimanju Cibone’, možda razmišlja o nekoj fuziji sportskih sustava. Cibona je ‘brand’, Zagreb ima mlade, u istoj ste dvorani, neko se vrijeme i o tome naveliko spekuliralo. 

– Za mene bi to bilo nepojmljivo… Što, uostalom, znači taj ‘brand’ Cibone? Cibona u onom smislu, kad je bila podupirana od Francka, Voća, Badela i Kraša, više ne postoji, i sad se može vezati samo uz euroligaški kontinuitet. I Split je bio ‘brand’, samo pod imenom Jugoplastika. Draženova dvorana je godinama bila identificirana s Cibonom, sad tamo igraju i Zagreb i Cedevita, sve ono što je važno u zagrebačkoj košarci događa se u toj dvorani, i postala je hram gradske košarke. Spajanje dvije udruge građana da bi se dobila neka treća? Ili ugasila jedna od dvije koje su prethodno postojale? Sumnjam da bi vodstvo Zagreba u to željelo ući, završio je Ciketić.