Tijekom protekle godine na filmskim platnima dominirala je filmska nostalgija – analogne filmske projekcije odlaze u zaborav – a najbolji film koji smo mogli vidjeti u našim kinima, doduše u sklopu »Filmomanije« jer još nije krenuo u distribuciju je Gomezov suludi »Tabu«
Ako dobru staru »tridesetpeticu« možemo smatrati filmskom varijantom glazbenog vinila, onda je potonji bolje prošao. Dok se vinil vraća na velika vrata, više kao radical-chic modni trend, pa mu je ovogodišnje riječko izdanje DORF-a posvetilo čak dva glazbena doksa, analogne filmske projekcije odlaze u zaborav. Zato će najnoviji komad P.T. Andersona »The Master«, koji će se – vjerujemo – dosta spominjati u nadolazećim oscarovskim nominacijama, biti zadnji film koji se ekskluzivno prikazivao u nekoliko gradova na 77mm printu, tamo gdje su to tehničke mogućnosti dopuštale, umjesto na novom industrijskom DCP standardu.
Zato je filmska nostalgija tijekom protekle godine dominirala na filmskim platnima. Najbolji film koji smo mogli vidjeti u 2012. u našim kinima, doduše u sklopu »Filmomanije« jer još nije krenuo u distribuciju, Gomezov suludi »Tabu«, iščašeni je moderni, ali ne i postmodernistički hommage nijemom filmu, puno više no što je to bio razvikani »Umjetnik«. Stricklandov »Berberski zvučni studio« priziva duhove talijanskog horora sedamdesetih. Pablo Larrain zaprljao je fotografiju filma »Ne« uporabom stare U-matic kamere kako bi dočarao duh ranih osamdesetih. A genijalni Leos Carax koji je snimio »Svete motore« u jedanaest brzina, za razliku od »Tabua« koji je sniman u dvije brzine (sporiji prvi dio nazvan »Izgubljeni raj« i dinamičniji »Pronađeni raj«), oživljava svoju gotovo zaboravljenu neobaroknu prošlost, pa nije čudo da mu je Ljubljanski filmski festival posvetio retrospektivu kako bi publika malo ponovila gradivo.
Ozbiljnost i pesimizam
Crno-bijeli kolorit »Tabua«. Sepija »Fausta«. Zrnatost filma »Keep the Lights On« Ire Sachsa, jedinog queer naslova iz protekle godine vrijednog spomena. Smrt velikog direktora fotografije Harrisa Savidesa koji će nam jako nedostajati. Tu je naravno i Tarrova igra svjetla i sjene u »Torinskom konju«. Ozbiljnost i pesimizam. Idealna formula koju su koristili brojni sineasti u mračnoj 2012. godini, prije svega oni europski (Haneke, Ceylan, McQueen), ali i hollywoodski (Nolanov »Batman«) da bi nam pokazali što misle o svijetu koji ih okružuje.
1. »THE LAST TIME I SAW MACAU« ( Joao Pedro Rodrigues)
2. »KIBU NO KUNI« aka »THE LAND OF HOPE« (Sion Sono)
3. »WALKER« (Tsai Ming-liang)
4. »THE ACT OF KILLING« (Joshua Oppenheimer)
5. »GANGS OF WASSEYPUR« (Anurag Kashayap)
6. »4:44, LAST DAY ON EARTH« (Abel Ferrara)
7. »PASSION« (Brian De Palma)
8. »TENIR LES MURS« (Mehdi Medacci)
9. »OUTRAGE BEYOND« (Takeshi Kitano)
10. »SHOKUZAI« (Kiyoshi Kurosawa)
»Patite onako kako je patim« – poručuje nam Tarr. Kao da im je žao da nam se kraj svijeta ipak nije dogodio, bez obzira na sva majanska proročanstva. Ali o kraju svijeta može se i na drukčiji način. Recimo, onako kao što je to napravio Abel Ferrara u potcijenjenom »4:44, Last Day On Earth«, koji ostaje pesimist razumom, ali optimist srcem. On snima kraj svijeta kao ne-događaj u kojem svakodnevnica nastavlja svojim normalnim tempom. U njoj je ostalo dovoljno vremena za ljubav, poljupce, cugu i smijeh s prijateljima. Kao što i veliki Sion Sono (»Zemlja nade«) pronalazi nadu u beznađu, vrativši se opet u postapokaliptične zone Japana poharane tsunamijem (ovaj film je Sonou ono što je u Lynchovu opusu bio »Straight Story«).
Da li je u tako tužnoj i pesimističkoj godini ostalo barem malo prostora za smijeh? Populistički humor Vlatke Vorkapić i dalje puni dvorane hrvatskih multipleksa (»Sonja i bik«) iako se baš i nismo imali čemu smijati. Isto vrijedi i za autorske miljenike Zagrebačkog filmskog festivala utjelovljene u tandemu Delepine & Kervern (»Vila«) čijoj anarhomarksističkoj burleski ipak nedostaje Grouchove i Tatijeve sofisticirane scenarističke armature na koju se pozivaju. A nakon remek-djela »Naš osobni rat«, jednog od najugodnijih iznenađenja riječkog Art-kina u 2012, najnoviji rom-com Valerie Donzelli (»Main dans la main«) doima se poput nesreće na radu.
Ono po čemu ćemo pamtiti humornu filmsku godinu 2012. svodi se na neodoljivi komad izvrsne francuske glumice Noemie Lvovsky (»Camille redouble«) i Stillmanove »Dame u nevolji« gdje humor nije kalkuliran, već se svodi na barokno pulsirajuću socijalnu paradu.
Lista čekanja
Bila je to i godina velikih glumaca. Pamtit ćemo ju po tišinama Andersa Danielsena Liea (»Oslo 31. kolovoz«), Hadas Yaron (»Fill the Void«) i genijalne Nine Hoss (»Barbara«). Pamtit ćemo ju po ekscentričnoj Greti Gerwig (»Dame u nevolji«). Pamtit ćemo ju po neponovljivom Robertu Pattinsonu (»Cosmopolis«) kojeg je distributer protjerao iz multipleksa iza ugla brže no što ga je doveo, valjda u strahu da ga curice ne linčuju, iako im ga je za utjehu vratio u drugom dijelu »Praskozorja«. A tu je i neodoljivi Thure Linhardt koji je raspametio brojne gejeve (»Keep the Lights On«).
Naravno, nisu baš svi doživljavali nesreće na radu. Bilo je i onih koji su zaslužili najveći orden za radne zasluge. Onih nevidljivih koji su iz raznoraznih razloga zaobišli naše relativno dobro informirane ali prečesto kalkulantski orijentirane festivale. Još uvijek nismo vidjeli začudnu elegiju Joaoa Pedra Rodriguesa »The Last Time I Saw Macau«. Kontroverzni »Act of Killing« Joshue Oppenheimera trebao bi biti vruća akvizicija idućeg ZagrebDoxa.
Stražnjice smo dobro nažuljali čak u dva navrata, ma koliko festivalske fotelje bile udobne – najprije u Cannesu uz žestoku petosatnu storiju Indijca Anuraga Kashyapa (»Gangs of Wasseypur«), a potom na Mostri uz Kiyoshija Kurosawu (»Pokora«) koji je u formi smirene TV serije adaptirao roman japanske spisateljice Kanae Minate, čiji je brutalni »Confessions« već fascinirao Tetsuyu Nakashimu.
Najnoviji Kitanov komad vraća dignitet filmskom sequelu (»Outrage Beyond«). Tsaijev glumac fetiš Lee Kang-sheng (»Walker«) i dalje hoda sporo i kontemplativno, sada okružen vrevom Hong Konga u odjeći budističkog monaha. Hipnotizirajući i krajnje emotivni slow motion Mehdija Medaccija (»Tenir les murs«) jako bi se svidio Claire Denis i još uvijek nam ne izlazi iz sjećanja. A neuništivi Brian de Palma (»Passion«) nanovo se vratio motivima žudnje, perverzije i fetišizma u vrtoglavoj igri seksa i moći.
