Umirovljena operna prvakinja riječkog HNK pjevala je velike i naslovne uloge altovskog i mezzosopranskog faha u nizu opera, među kojima "Carmen", "Samson i Dalila", "Trubadur", "Krabuljni ples", "Gioconda", "Aida"... a među najvažnije uloge svakako se ubraja Octavian u Straussovom »Kavaliru s ružom« za koju je dobila i Nagradu "Vladimir Nazor"
RIJEKA – U 88. godini života u Rijeci je preminula primadona riječke Opere Blanka Zec, umjetnica koja je nosila altovski i mezzosopranski repertoar šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Rođena u Zagrebu 1924. godine, gdje je i započela glazbeno obrazovanje (najprije iz violine, a potom i solo pjevanja u klasi profesorice Zlate Špehar), Blanka Zec je debitirala u Rijeci 1952. godine u operi »Carmen«, pjevajući ulogu ciganke Mercedes. Na audiciju u riječku Operu došla je preporukom prof. Krešimira Benića, oca dirigenta Vladimira Benića, koji je kasnije bio i direktor riječke Opere.
Karijeru je nastavila velikim i naslovnim ulogama altovskog i mezzosopranskog faha u operama »Carmen«, »Samson i Dalila«, »Trubadur«, »Krabuljni ples«, »Dvorac Modrobradog«, »Kavalir s ružom«, »Cavalleria rusticana«, »Gioconda«, »Aida«…
Od 1952. godine kada je, još kao honorarna djelatnica, debitirala ulogom Mercedes do 1976. kada je otpjevala svoju posljednju premijernu ulogu – a bila je Grofica u »Pikovoj dami« – Blanku Zec je riječka publika slušala u četrdesetak opernih uloga.
Iz uloge u ulogu
»Radili smo mnogo, nastupali možda i prečesto, ali takvo je bilo vrijeme. Imali smo mnogo predstava svakoga mjeseca, osam ili devet opernih premijera u sezoni i mada je riječka Opera imala nekoliko solistica za svaki fah, sve smo nastupale često i ulazile iz uloge u ulogu« – rekla mi je gospođa Blanka Zec u intervjuu 2007. godine.
Blanka Zec primljena je u stalni angažman u riječkoj Operi preporukom tadašnjeg direktora Borisa Papandopula 1955. godine. Tada je počela njena prava karijera u kojoj je stasala do istinske primadone. Smatrala je da je njena najbolja uloga bila Carmen – pjevala ju je posvuda diljem bivše Jugoslavije, a u Sloveniji i na slovenskom jeziku – čak šesnaest puta bila je Carmen u mariborskoj Operi!
No, iako je bila vrlo zaposlena u matičnoj kući, mlada Blanka Zec je osjećala da može više i bolje. Javila se bečkoj agenciji koju je vodio tada najpoznatiji europski operni menadžer, Vladimir Vladarski, koji joj je organizirao audiciju u bečkoj Državnoj operi. Na audiciji ju je uz klavir pratio dirigent Berislav Klobučar, pjevala je sjajno i odmah dobila ponudu da sljedeće sezone nastupi kao Ulrica u »Krabuljnom plesu«. Nadala se da će ulogu do kraja svladati i režijski pripremiti u Rijeci, ali kako nije dobila tu priliku – otkazala je ugovor s bečkom Državnom operom. Uvijek je spominjala kako je možda pogriješila – trebala skupiti hrabrost i otići u Beč, ali je osjećaj odgovornosti prema opernoj umjetnosti bio jači i spriječio je u improvizacijama s ulogom.
Bez treme
Još žalosnija je, međutim, bila kad joj je propala audicija u Berlinu, koju joj je također organizirala agencija Vladarski – tada je u Rijeci na repertoaru bila »Istarska svadba« i Blanka Zec, koja je u toj opera nosila jednu od glavnih uloga – nije dobila slobodne dane za odlazak u Berlin.
Kao vodeća u svom fahu, skoncentrirala se nakon toga na rad u matičnoj kući i svake sezone nizala nove uloge. Uz spomenute velike role, možda je najveća i najteža bila Eboli u »Don Carlosu«. Nakon arije koja traje punih deset minuta, publika joj je na svakoj predstavi priređivala ovacija i zasipala ju cvijećem iz loža…
No, iako je bila primadona, Blanka Zec je pjevala i manje uloge, na primjer Maddalenu u »Rigolettu«, Suzuki u »Madamme Butterfly«, bila je Doma u »Eri s onoga svijeta«, Nicklaus u »Hoffmanovim pričama«, nastupala i u operetama – »Barun Ciganin«…
»Znalo se dogoditi da pjevam po tri različite uloge u tjednu, uz redovite probe, dakako. Nisam otkazivala predstave, odlazila na bolovanje, iako mi ponekad nije bilo nimalo lako, a bila sam i snalažljiva na sceni – nikada nisam imala tremu. Dobro se sjećam kako su se ruke mojih partnera znojile i drhtale dok smo pjevali. Ja sam, međutim, bila mirna i pribrana, a suflerka je znala reći da dok ja pjevam – može čitati novine!« – govorila je Blanka Zec, prisjećajući se svojih uloga i vremena kada je vladala riječkom opernom scenom.
A među najvažnije uloge u njenoj karijeri svakako se ubraja Octavian u Straussovom »Kavaliru s ružom« – uz niz priznanja za tu je ulogu dobila i Nagradu »Vladimir Nazor« – a ljubitelji opere i danas pamte tu predstavu kao jednu od najboljih u povijesti riječkog kazališta uopće…
Posebno priznanje
Blanka Zec se povukla u mirovinu 1979. godine. Pratila je glazbeni život grada i zauvijek ostala odana profesiji. Za cjelokupni doprinos umjetnosti dobila je Nagradu grada Rijeke za životno djelo 2007. godine, što je isticala kao najveće i najvažnije priznanje u životu.
»Tijekom karijere dobila sam sve moguće nagrade ali Nagrada za životno djelo, u gradu u kojem sam provela najveći dio života, gdje su odrastali i stasali moji sinovi, i gdje sam bila primadona – to je priznanje koje ima posebnu težinu« – rekla je u intervjuu za »Novi list«.
Komemoracija u povodu smrti Blanke Zec, bit će priređena u HNK-u Ivana pl. Zajca u četvrtak, 8. studenog u 12 sati, ispraćaj iz Rijeke biti će s groblja Drenova u 15 sati istoga dana, a sprovod na zagrebačkom Mirogoju u petak, 9. studenog u 15 sati.
