Doznali smo o povišenoj koncentraciji benzena u zraku, koji je posebno opasan za zametak, tako da smo odlučili da ću preseliti suprugovim ili svojim roditeljima ako zatrudnim, govori Danijela Munić Banjac, jedna od mnogih »žrtava« deponija
VIŠKOVO Marčelji su nas oduševili na prvu. Kao dijete, živjela sam na zapadnom Zametu, u kući sa šest stanova usred zelenila. Marčelji su me podsjetili na djetinjstvo, tako da se nisam puno dvoumila kada sam sa suprugom ovdje došla pogledati teren. Zgrada se počela graditi već početkom 2009. godine, a mi smo se uselili koncem 2010. Život je tada u Marčeljima doista bio idiličan; daleko od buke, smoga i ljutih susjeda. Ovdašnji mentalitet je drukčiji od gradskog, što nama posve odgovara. Nakon godinu dana života u Marčeljima, vjenčali smo se i počeli razmišljati o djeci. No, naše planove uništila je Marišćina, kazuje nam Danijela Munić Banjac.
Marčelji, naselje u najbližem susjedstvu Županijskog centra za gospodarenje otpadom Marišćina u izgradnji, proteklih godina poput magneta je privlačilo Riječane, posebno one mlađe. Poput Danijele Munić Banjac i njezinog supruga Bojana Banjca. Umjesto bezbrižnog života na rubu šume, njihov život se pretvorio u svakodnevni strah za vlastito zdravlje. Planove o djeci stoga su brzo gurnuli u drugi plan.
Zatvoreni u kući
Poput većine novih stanovnika Marčelja, tako je i bračni par Munić Banjac bio svjestan činjenice da se u njihovom susjedstvu gradi Županijski centar za gospodarenje otpadom. No, vjerovali su promidžbenim materijalima njezinog vlasnika Ekoplusa.
– Po pričama, Marišćina je trebala biti besprijekoran centar za gospodarenje otpadom, svojevrsna apoteka. Nije bilo govora o izgradnji deponija, posebno ne smetlišta u što se Marišćina zapravo pretvorila. Naravno da se danas osjećamo prevarenima i izigranima od strane onih kojih su obećavali jedno, a izgradili nešto posve drugo. Doista sam ljuta na vladajuću strukturu Grada Rijeke, Općine Viškovo i Primorsko-goranske županije, posebno zato što bježe od odgovornosti. S obzirom na to da su nas i dosad obmanjivali, ne vjerujem im više kada kažu da će naši problemi nestati za godinu dana, odnosno nakon izgradnje MBO postrojenja, dodaje Danijela Munić Banjac.
Nepodnošljivi smrad s Marišćine i strah od opasnog benzena, samo je dio problema s kojima se suočava ovaj mladi bračni par. Naime, ovo su ljeto, poput većine sumještana, proveli zabarikadirani u kući, uz klima-uređaj koji gotovo nisu niti gasili.
Smrad nije jedini
Poput Danijele Munić Banjac, iz Rijeke je u Općinu Viškovo »pobjegao« i Miroslav Ahmetović – i njemu su se Marčelji učinili idealnim mjestom za život svoje obitelji. Miroslav Ahmetović živio je na Turniću, njegova supruga na Zametu, a prije četiri godine doselili su u Marčelje. Nedavno su postali i roditelji.
– Preselili smo se prvenstveno zbog ovdašnje prirode; supruga i ja smo sportski tip. Jednostavno, dosadilo nam je živjeti u gradu, u velikim betonskim neboderima i udaljeni dvadesetak minuta vožnje od prirode. Naša kuća je doslovno na rubu šume, sada smo daleko od betona, tako da nam naši prvi »susjedi«, srne i divlje svinje, jedu blitvu iz vrta. Gotovo svi u ovoj zgradi su doselili iz Rijeke, kazuje Miroslav Ahmetović.
– Sredinom kolovoza iskrcao sam se s broda, a prvo što sam osjetio bili su problemi s dišnim putevima. Počela se javljati i glavobolja. Patronažna sestra pak, upozorila nas je da su novorotkinje napete, pa su neke od njih zatražile stručnu pomoć. Naime, šetnja s djecom ovog ljeta nije bila moguća nakon 19 sati. Znate što znači dijete izvesti ispred kuće na plus četrdeset, govori nam Miroslav Ahmetović koji nastavlja s praksom zatvaranja svoje obitelji u kuću.
– Mi ne znamo koje sve štetne čestice sadrži zrak kojeg ovdje dišemo. Službena mjerenja su neodređena, uvijek im se nešto pokvari na mjernim uređajima, tako da dijete izvodimo u šetnju samo tijekom dana. Naravno da zbog svega strahujemo za zdravlje našeg djeteta, ali i naše. Zabrinuti smo! Namjeravali smo preseliti kod roditelja supruge, ali smo od toga odustali jer se i na Zametu počinje osjećati smrad. No, nije smrad glavni problem, on će možda jednom nestati, ali ovakav način postupanja s komunalnim otpadom trajno će kontaminirati tlo. Na Marišćinu će uskoro dovoziti i vrlo opasan komunalni otpad koji će sigurno zatrovati podzemne vode Marišćine. Ovdašnje vode izviru kod »3. maja«. Zato mi je drago da smo se mi mladi u Marčeljima probudili, da smo ustrajni u borbi protiv takve politike, smatra Ahmetović.
– Na teret poreznih obveznika politika će nastavati, sada i doslovno, sa zatrpavanjem problem, smeća, koji su uzrokovali. Naravno da prekrivanje smeća sa zemljom, što sada rade, nije rješenje. Rješenje postoji i nije potrebno otkrivati toplu vodu, dodaje Miroslav Ahmetović koji je, poput bračnog para Munić Banjac, prije preseljenja dobro proučio studije o izgradnji Marišćine. Miroslav Ahmetović danas je ogorčen jer se ispostavilo da su u njima »napisane bajke za malu djecu«.
Stanove nitko neće
Za razliku od svojih novih sumještana, Marica Tibljaš rođena je u Marčeljima. Obližnje Marišćine se sjeća sa sjetom, kao popularnog izletišta Riječana, a danas se tamo, kaže nam, više niti pjev ptica ne čuje.
– Marišćina je bila divota – čista priroda i svježi zrak. A danas do obližnjeg dućana idem s maramicom preko nosa, pa kako onda neću biti ogorčena, ljuta i razočarana na one koji su život oko Marišćine učinili nemogućim i uništili ovu ljepotu. U Općini smo već imali jedan deponij, pa ne mogu nikako razumjeti zašto su onda izgradili i ovaj drugi, kaže Marica Tibljaš koja se već duže vrijeme bori protiv kronične iritacije dišnih puteva.
– Nikad nisam imala problema s disanjem, danas bez kapi ne mogu disati. Smrad s Marišćine doista nas izluđuje, posebno nas starije. Ali lako za nas, što će mladi koji su digli kredit i kupili ovdje stan!? Što će biti s njihovom djecom? Strašno, kada o tome razmišljam doista se žalosno osjećam, u suzama će Marica Tibljaš, a slično razmišlja i Dorijan Grgurev, još jedan »starosjedioc«.
– Sve donedavno, masovno su se kupovali stanovi u Općini Viškovo. Sada je migracija u drugom smjeru – svi bi prodali stanove i odselili. Ali kome prodati stan, teško ga je danas i darovati. Ljudi više ne vide ovdje budućnost. Ali ne smijemo dopustiti da nam politika i političari unište budućnost, kazuje nam Dorijan Grgurev, inače poznati viškovski ugostitelj.
Bez obzira na godine, obrazovanje i životne navike, svi naši sugovornici, Danijela Munić Banjac, Miroslav Ahmetović, Marica Tibljaš i Dorijan Grgurev, složni su u jednom – uvjereni su da njihov problem neće riješiti Vojko Obersnel, Vidoje Vujić i Goran Petrc, već sve nade polažu u udrugu Krizni eko stožer Marišćina.
Krizni Eko stožer Marišćina – Ogranak Eko Kvarner Halubje, kao građanska inicijativa u zastupanju javnog interesa stanovnika Općine Viškovo, upućuje zamolbu za pro-bono pravnu pomoć svim odvjetnicima i odvjetničkim uredima, koji bi se angažirali u pravnoj zaštiti aktivista prilikom svih legalnih i legitimnih, nenasilnih akcija. Zainteresirani su pozvani javiti se na brojeve telefona 091/156-44-65 ili 091/899-41-15 te na e-mail adresu [email protected]. (A. P.)
