ZAGREB - Kako je moguće da su četiri velike pošiljke zaraženog, kontaminiranog mesa peradi i mliječnih proizvoda iz BiH uopće puštene u promet, i da su stigle do granice s Hrvatskom u kojoj su trebale biti prodavane – nameću se pitanja dan nakon što smo objavili potvrđenu informaciju o, na granici s Hrvatskom, zaustavljenim proizvodima iz BiH. Što bi se, drugim riječima, dogodilo da upravo te pošiljke nisu uzorkovane za veterinarsku kontrolu i ima li, na kraju krajeva, Ministarstvo poljoprivrede pravo hrvatskim potrošačima tajiti o kojim je točno proizvodima riječ i kojih proizvođača? 

   Četiri pošiljke čije je uzorkovanje pokazalo da su zdravstveno neispravne čine osam posto od ukupno 51 uzorkovane pošiljke proizvoda životinjskog porijekla iz BiH u ovoj godini. Drugim riječima, u devet mjeseci ove godine uzorkovana je 51 pošiljka, što je vjerojatno puno manji broj od stvarnog broja pošiljaka koje ulaze u Hrvatsku. Da svakog dana ulazi samo jedna, u prvih devet mjeseci bilo bi ih 270, što znači da bi ovo bilo tek 18 posto uzorkovanih pošiljaka, od kojih je osam posto zdravstveno neispravnih. Čije su one, Ministarstvo poljoprivrede taji, tu informaciju nazivajući poslovnom tajnom. 

  Od polja do stola

»Inspekcija na granicama treba čuvati građane, a ne Ministarstvo«, komentar je Ivice Mandića, HNS-ovog potpredsjednika saborskog Odbora za poljoprivredu. Ako netko ne zadovoljava proizvođačke kriterije, bez obzira odakle dolazi, treba biti poznat javnosti, smatra Mandić, zaključujući da svi koji se nalaze na javnim pozicijama javnosti moraju reći tko radi dobro, a tko loše. 

   »Zašto štititi proizvođača koji je na tržište poslao svoj kontaminirani, zaraženi proizvod? Dapače, njegovo ime treba objaviti na sva zvona, a ako država to ipak ne učini, ona takvog proizvođača štiti«, slaže se Stipan Bilić, poljoprivredno-prehrambeni stručnjak. Obaveznim se monitoringom, na kojem su »pale« i ove četiri pošiljke iz BiH, kaže Bilić, uzorkuje tek mali broj pošiljaka, minimalan, makar u zemljama kao što su BiH, Srbija, Albanija i slične, ne vrijedi EU pravilo lanca samokontrole, u kojem svatko odgovara za svoj proizvod. S tim se pravilima uskladila i Hrvatska, pa je svatko tko sudjeluje u proizvodnji hrane, od polja do stola, dužan sam provjeravati ono što proizvodi. To, dakako, nije idealan sustav, što pokazuje i lanjski slučaj iz Nizozemske, u kojoj je proizvođač stočne hrane devet mjeseci tajio laboratorijske nalaze koji su pokazali da njegov proizvod sadrži vrlo štetu tvar, dioksin, da bi na kraju zatvoreno bilo oko pet tisuća peradarskih farmi u Njemačkoj.   

Pravo na informaciju

Igra li Ministarstvo poljoprivrede pošteno kad ne daje odgovore na pitanja čiji su kontaminirani proizvodi iz BiH, čime su zaraženi i je li njihov uvoz u Hrvatsku trajno zabranjen? Prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, korisnik prava na informaciju je svaka fizička ili pravna osoba, a »tijela javne vlasti obvezna su omogućiti pristup informacijama pravodobnim objavljivanjem informacija o svome radu na primjeren i dostupan način, odnosno na internetskim stranicama tijela javne vlasti ili u javnom glasilu, radi upoznavanja javnosti, davanjem informacije korisniku neposrednim davanjem informacije, davanjem informacije pisanim putem, uvidom u dokumente i izradom preslika dokumenata koji sadrže traženu informaciju, dostavljanjem preslika dokumenta koji sadrži traženu informaciju, ili na drugi način koji je prikladan za ostvarivanje prava na pristup informaciji«, kaže zakon.