Obećanja su gadna stvar u politici. Pogotovo ako su toliko konkretna da postaju mjerljiva. Zato se rutineri političkih bitaka, osim ukoliko su baš potpuno sigurni u njihovo ostvarivanje (primjerice, Kukuriku obećanje o otvaranju Markovog trga za prosvjede) klone postavljanja egzaktnih i mjerljivih ciljeva kojima se može mjeriti njihov uspjeh.  

   Za HDZ bi, primjerice, idealno bilo kada bi se za lokalne izbore narednog proljeća reklo da na njima očekuju dokaz rasta snage stranke. Obzirom na katastrofalan rezultat koalicije Kosor-Tuđman-Kerum (bila je tu negdje i Vesna Škare-Ožbolt, jel’ da?) na parlamentarnim izborima, te ekonomsku agoniju u kojoj su ostavili zemlju, za očekivati je da rejting oporbe poraste. A opet, obećanje o pozitivnom trendu je dovoljno maglovito, da se, osim u teško zamislivom katastrofalnom raspletu lokalnih izbora po HDZ, svakako proglasi ostvarenim: negdje, u nekoj od stotina županija, gradova i općina će se jamačno zabilježiti blistava pobjeda, pa će se ona moći pokazivati poput medalje. 

    Stoga doista nije baš jasno zbog čega Karamarko i njegova stranka inzistiraju na priči o »dva grada«. Naime, to je već jedan od proklamiranih ciljeva HDZ-a za svibanjske lokalne izbore: da stranka osvoji vlast u dva od četiri najveća hrvatska grada: Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Kako, međutim, stvari stoje, mnogo je realnije da HDZ neće osvojiti niti jedan od tih gradova, a kamoli njih polovicu. Karamarkove trupe nalaze se pred još četiri duge godine oporbe u svakom od tih hrvatskih urbanih središta: ukoliko osvoje makar jedno od njih, to će biti veliki uspjeh. Ali i pedesetpostotni podbačaj u odnosu na cilj kojeg, iz nepoznatog razloga, sami sebi – javno! – postavljaju. 

Debela oporbena hladovina

Najveći grad u Hrvatskoj u kojem je HDZ trenutno na vlasti je Zadar, koji je peti po veličini u Hrvatskoj. U sva četiri velika grada, na koja je uvijek skoncentrirana maksimalna pažnja medijske artiljerije za lokalnih izbora, stranka koja je od posljednjih lokalnih izbora promijenila predsjednika kao loš nogometni klub iz domaće lige trenera (Sanader je proglasio pobjedu 2009. godine, Kosor nije dočekala lokalne izbore, Karamarko valjda hoće) je u debeloj oporbenog hladovini. A prve ankete kojima se sondira teren za naredno proljeće im ne daju previše razloga za optimizam. 

    Možda najviše šansi HDZ ima u Osijeku. Ali, tamo neće biti lako do pobjede pored vladajućeg HDSSB-a. Gradonačelnik će se već nekako izabrati, ali većina u gradskom vijeću bit će predmet mnogih dogovora i dealova u politički izuzetno fragmentiranom gradu. Ima li tu igdje mjesta za HDZ? Možda, ali sigurno ne kreću iz prvog reda favorita. 

  Moguće je da HDZ u drugom krugu podrži Bandića, pa se onda zakiti njegovom pobjedom, no tako lošu foru ne bi uspjeli prodati ni Sanader i Maček – a oni su ipak u političkom blefu bili nekoliko liga iznad još zelenog, friškog predsjednika s Trga žrtava fašizma. Uostalom, pitanje je i koliko bi otvorena veza HDZ-a i SDP-ovog zg-prebjega u neovisnu hladovinu bila produktivna: prije će biti da bi dotukla šanse »vječitog Milana« da za još četiri godine produži svoju vladavinu Zagrebom.   

Grad slučaj

Split je, kao i obično, priča za sebe. Tamo su odavno prezreli političke stranke i pritom možda nehotice postali i avangarda onoga što bi, na državnoj razini, moglo čekati cijelu zemlju. Naime, Splićanima ne valjaju ni HDZ, ni SDP, a još im više na živce idu ostale stranke. Pa su, eto, u zadnjih deset godina dvaput birali »treći put«. Ljude koji nisu u strankama, nego su poduzetni, uspješni i »nisu ka oni političari, vraga izili, koji ništa ne rade nego se samo svađaju«. Rezultati su bili spektakularni. Pa su, eto, o vlasti 2005. godine odlučivali ljudi s poduzetničke »Liste Velog mista« (i predali je HDZ-u). Koliko je cijela priča bila uspješna govori činjenica da ih više nema u politici. A onda su u glavnom gradu Dalmacije povjerenje, pod maksimom »ako je zna za sebe, znat će i za nas« dali Željku Kerumu. Ovdje svaka daljnja eksplikacija postaje suvišna, dovoljno je samo još jednom ponoviti: Željku Kerumu. 

    Kako su ih razočarali neovisni poduzetnici, pa uspješni »čovik iz naroda«, Splićani sad oko bacaju na nebesa – pa se ufaju u moralnu superiornost don Ivana Grubišića i njegovih ljudi – ako je suditi po prvim anketama. Bilo kako bilo, čini se da je spektakl opet zagarantiran. I da u njemu neće biti mjesta za HDZ. 

    U svakom slučaju, cilj o »dva grada« izgleda prilično nedostižan za Tomislava Karamarka, HDZ i njegovu »under construction« Antikukuriku družinu. No, bit će, sigurno, nekog razloga za šampanjac u toj stranci u noći između treće nedjelje i četvrtog svibanjskog ponedjeljka. Jedinica lokalne samouprave ima preko pet stotina, i bit će desetaka i desetaka pobjeda koje će se moći proslaviti, bez obzira na gorak okus koji će ostaviti rezultati u najvećim gradovima. Pa bi Karamarku, nakon nekoliko racionalnih poteza (početak stvaranja protuvladinog bloka i prekid priče o izbacivanjima iz stranke), bilo pametno da prestane s neostvarivom pričom o »dva grada«. 

    Ostalih problema imaju sasvim dovoljno da bi energiju trošili na objašnjavanje poraza u unaprijed izgubljenim bitkama.