Filmom se bavimo ili na potpuno zatvoren, autorski način, ili je to više razbibriga. Mišini filmovi nikad službeno nisu zabranjivani, nije bilo sudskih zabrana
Svetozar Cvetković, beogradski glumac i producent filmova Miše Radivojevića, nakon retrospektive filmova u Zagrebu i Rijeci, skraćenu verziju prikazat će i u Puli – na Bunker festivalu koji se održava ovoga tjedna.
– Miši Radivojeviću jako je stalo do ove pulske retrospektive. Pedeset je godina njegova profesionalnog bavljenja filmom, a riječ je o jednom od posljednjih autorskih redatelja, jednom od najmlađih u tzv. crnom valu, i ovo je treći put da se ta njegova obljetnica obilježava u Hrvatskoj – u Srbiji nijednom. Konzultirali smo se oko toga što bi bilo najbolje prikazati u Puli, gradu koji je toliko mnogo značio u našim životima, koji je bio prvi i najznačajniji ispit za filmove koje smo nekad radili. Onda smo se prije svega odlučili za filmove koje novija pulska publika nije vidjela a koje je Miša radio u posljednjih deset godina. Dakako, ti filmovi reflektiraju vrijeme koje smo živjeli posljednjih 20-ak godina, mislim prije svega na »Buđenje iz mrtvih«, a potom i na Mišin obračun sa samim sobom i vremenom koje je živio od svog djetinjstva do danas, njegov posljednji film »Kako su me ukrali Nemci«. Tu je još i »Dečko koji obećava«, pa »Kvar«, »Ni na nebu ni na zemlji«, te »Bube u glavi«.
Životna mudrost
Pulska retrospektiva posebna je jer opus Miše Radivojevića uvodi u sustav bunkeriranih filmova, zaboravljenih i zabranjenih. – Mišini filmovi nikad službeno nisu zabranjivani, nije bilo sudskih zabrana, bila je to zabrana bez zabrane, bez državnog tužitelja; možete snimiti film, ali ga nitko neće gledati. Službeno je zabranjivano prikazivanje filmova, recimo, Dušana Makavejeva, Žike Pavlovića ili Krste Papića, poznat je slučaj Lazara Stojanovića koji je završio u zatvoru zbog svog filma »Plastični Isus«. Danas to ne bi bilo moguće, ali kad smo, recimo, Miša i ja radili »Buđenje iz mrtvih« film je imao svoju distribuciju, u što je ušla i nacionalna televizija, ali budući da kritizira društvo i sistem u kojem živimo, film je bio emitiran u dva sata iza ponoći. Filmovi bi imali fantastičan uspjeh kod dijela kritike, putovali bi po festivalima, i tu bi završio njihov distributerski vijek.
Vas ste dvojica nerazdvojni, kao redatelj i producent, te redatelj i glumac. Što vas veže kao ljude i umjetnike? – Da ne ponavljam ono što sam već toliko puta rekao, jer se u ponavljanju izgubi smisao, ali čini mi se da je naša suradnja, naš zajednički nastup, naše prijateljstvo zapravo veliki i pravi smisao i oslonac. Mi se jesmo nekako »pročitali«. Kada smo 1993. radili svoj prvi zajednički projekt na relaciji redatelj – glumac, priželjkivao sam da od svih redatelja s kojima sam radio, a oni su autorski orijentirani, prije svih Makavejev, Žika Pavlović, Paskaljević, raditi i s Mišom, ali nisam mogao pretpostaviti da će taj naš »slučajni« film otvoriti vrata jednom životnom prijateljstvu i kreativnom odnosu u kojem se moj veliki učitelj ne libi neki put poslušati i svog učenika. Dobro, možda je to rijetko, ali ipak imponira. Nemoguće je hvaliti Mišu, bila bi to uvreda, moguće je samo pokloniti mu se za mudrost koju nosi sa sobom, za sve ono što ostavlja za sobom, za svaku riječ, za njegov borbeni i nadasve čudni životni put koji ga dovodi do osme decenije života kada je mudrost toliko velika da je izlišno i priopćavati je, i čovjek poželi da je prešutno sačuva za sebe, ne iz ljubomore i sebičnosti već iz bolnog saznanja da – ne vrijedi! Mnogo se toga ne da u ljudskom životu ispraviti…
Zvučite kao pesimist, ali od angažiranog stava ne odustajete? – Ja to nazivam realizmom, ali to što je taj realizam pesimističan to je cijena vremena i teritorija na kojem živimo. U okolnostima koje nas već dugo drže potpuno zaključane, u prostoru sa spuštenim roletama i ne daju nam da mrdnemo, iskrice u tom mračnom prostoru upravo su iskrice autora, umjetnika koji pokušavaju izaći iz tog začaranog kruga. U ovim našim krajevima ljudi su već davno odustali od toga da će generalno doći neko bolje vrijeme za sve. Samo će za neke pojedince, kojih nije malo, biti stalno mnogo bolje, a oni se, nažalost, nalaze uglavnom na mjestima gdje padaju najveće odluke. To je ta vrsta pesimizma, to je objektivni realizam.
Producentsku tvrtku koju vodite zajedno s Mišom Radivojevićem nazvali ste »Testament films«.Testament je naslov i jednog Radivojevićevog filma, čest je naslov i kod Lordana Zafranovića. Kolika je to potreba umjetnika da ostavi testament iza sebe? – Producentsku kuću smo pokrenuli jer smo shvatili, nakon dugogodišnjeg bavljenja ovim poslom, da su sve manje šanse da ostavimo dugovječniji trag iza sebe, da će netko i nakon mnogo godina u tome pronalaziti umjetničku vrijednost. Nakon filma »Ni na nebu ni na zemlji«, kad je prošlo deset godina od njegovog snimanja, kad smo dobili velik broj nagrada, a nitko službeno nije odlučio dodijeliti nam novac za novi film, shvatio sam da se moramo sami za to pobrinuti. Zato sam odlučio baviti se produkcijom tzv. autorskog filma. Naš producentski prvijenac je bio »Buđenje iz mrtvih«, film koji je nakon deset godina prisilne šutnje Miše Radivojevića zapravo bio njegov obračun s nama. Nešto kao Krležin obračun. Obračun s desetljećem pakla koju smo živjeli, u kojoj smo izgubili deset godina svog života. U prvi dan snimanja ušli smo s 20 tisuća eura na računu, ali nismo imali izbora. Okupili smo grupu autora, dugogodišnjih prijatelja koji su Miši htjeli omogućiti da ispriča takvu priču i odrekli se svojih honorara. Na kraju je film koštao oko 300 tisuća eura, ali napravio je velik prodor u regiji i dalje, od Sarajeva do Montreala. Njegov obračun sa svojim narodom, sa svojom zemljom ovdje je najupečatljiviji. To je jedan suštinski gnjev. Taj film nije ugodan za gledanje, zahtijeva angažman gledatelja, ima scena koje su u moralnom i političkom smislu i danas vrlo problematične.
Slatka melodrama
Zadnji film Radivojevića »Kako su me ukrali Nemci« u kojem igrate glavnu ulogu traje gotovo dva i pol sata. U doba sveopće komercijalizacije i spektakla, kako autorski film danas stoji s publikom? – Miša kaže često da je potreban veliki dar da se prepozna veliki dar. Ne možete raditi filmove za sve i svakoga, morate se malo ponašati egocentrično, ako hoćete, i elitistički. Kao što slikar sliku pravi za sebe, ne za drugoga, tako i filmski autor u svom djelu daje pečat svog duhovnog stanja. Mi filmske industrije ni nemamo, to postoji samo u Americi, eventualno u Francuskoj, još ponegdje u Europi, gdje film može vidjeti nekoliko milijuna ljudi. Mi se filmom bavimo ili na potpuno zatvoren, autorski način, ili je to više razbibriga. Kao kad nama u teatar dođe gledatelj koji želi izvesti ženu na predstavu i na blagajni pita igra li šta smiješno. Nemojte da nam servirate nešto teško, ništa teže od slatke melodrame! Miša je autor koji se nikad nije brinuo oko toga, svi njegovi filmovi će značiti mnogo i izvan ovog vremena u kojem živimo.
Nešto se loše događa s autorskim statusom danas? – To i jeste jedno veliko odricanje, odričete se materijalne koristi i komercijalne satisfakcije, ali sebi dozvoljavate veliku autorsku slobodu. Skoro je izašao intervju velikog glumca Bore Stjepanovića, koji nikad nije igrao glavnu ulogu, intervju je naslovljen »Kako sam pucao na Sarajevo« – on je Sarajlija, osnivač kazališne akademije u Sarajevu, potom na Cetinju, radio je i u Osijeku, napravio je čitav krug po Balkanu – i rekao je da nije bitno hoćete li imati uspjeha, hoćete li biti gledani, već da je bitna izvrsnost. To je autoru najbitnije, satisfakcija je onda najveća jer znate da ste bili iskreni prema svemu i svijetu u kojem živite.
Zlosretna sudbina
Nije li umjetnost jedini put k slobodi? – Biti na sceni najveća je moguća sloboda koju sebi možete osigurati. Upale se reflektori i sloboda vam je neograničena, samo je pitanje vašeg uma i odluke hoćete li govoriti neki naučeni tekst ili nešto drugo. Gluma je stanje svijesti. Tu vrstu slobode vam ništa ne može nadoknaditi, a onda se zbog toga trudite to omogućiti i drugima, predstavama i filmovima u kojima glumite, vođenjem teatra ili produkcijom dobrih komada.
Ostali ste u svojoj domovini, zašto? – Ostao sam, bio sam vezan što se tiče porodice i ljudi s kojima sam radio, to je bilo 80-ih godina, doba velikog progresivnog optimizma, kada si mogao odlučiti hoćeš li otići negdje. Kad se sve počelo urušavati, smatrao sam svojom dužnošću da ljudima s kojima živim skrenem pažnju kao javna ličnost na to što se događa, a što nije dobro. I ne želim odustati od te misije i te borbe. Htio sam se baviti svojim poslom i ne kajem se zbog toga, u dobroj sam mjeri podijelio tu zlosretnu sudbinu svog naroda.
