Suša je, vode ima samo u tragovima odnosno lokvicama koje više sliče kućnom akvariju kapaciteta od kojih desetak litara vode, nego kraškoj ljepotici po kojoj je Rijeka dobila ime, a Grobnišćina prepoznatljivost i posebnost
Ovih dana na Grobnišćini ne vrijedi onaj vječni odgovor na ono vječno pitanje »ča to huči«, jer samo bi teški lažljivac uzvratio – to Ričina huči. Ričina ne da ne huči, ona ne teče, nje ima samo u tragovima odnosno lokvicama koje više sliče kućnom akvariju kapaciteta od kojih desetak litara vode, nego kraškoj ljepotici po kojoj je Rijeka dobila ime, a Grobnišćina prepoznatljivost i posebnost. Suša je. Rječina je dehidrirala! I to u svom gornjem dijelu, onom izletnicima najzanimljivijem. Dijelu što je u apsolutnoj suhoći razgolio Ričinu od izvora do Kukuljana, pa preko Trnovice još i dalje. Ipak, i sve takva – ustvari nikakva, jučer je bila odmaralište mnogim obiteljima i rekreativcima što su i ne baš topao ljetni dan odlučili za koji stupanj rashladiti uz presahlu Rječinu.
Pedalom na pedalu
Do samog izvora put su nam prepriječila željezna vrata i djelatnik VIK-a ili možda »Hrvatskih voda«, a bo, jer bez najave i propusnice od nadležnih možeš slikat’ sebe, a ne izvor. Ipak, doznajemo da u četiri godine koliko je djelatnik na izvorištu, nikad ovakve suše. Hm, i to je informacija iako nam ju zbog administracije vodomjer nije mogao i potvrditi. Potvrdu o neuobičajenoj suši na Rječini dobili smo od bračnog para Dejanović. Sanja i Zoran su na izvor dopedalirali iz Podkilavca. Kažu da je staza super, a tih 10 kilometara u jednom smjeru – ma, pih! Ispod njhovih kotača ostali su brojni kilometri diljem Liburnije, Gorskog Kotara, doline Mirne, Vinodola, Krka, Paga… Glavno je da svi putevi opet vode na Kantridu, riječki kvart u kojem živi ovaj simpatični par koji bicikliranjem nabija kondiciju, a što je najvažnije – liječi stres. Prozborivši još dvije – tri o sušnom ljetu, sažalivši se na brojne ribe i riječne rakove koje je priroda bez da ih išta pita skuhala tamo gdje se ni u snu nisu nadali da bi im se to moglo dogoditi, zaželismo im dobar tek i cijele gume, jer iako je riječ o biciklu, ni na njemu nije lako gumu promijeniti.
Ija, ej i curik
Oni koji zasigurno znaju podosta i o Rječini, i o njezinim fazama bujanja i nestajanja su domaći ljudi, a takve smo presreli ne u šetnji i planodovanju već smo ih omeli u mukotrpnom radu. Njima je jučerašnja nedjelja, malo hladnija od dana koji su joj prethodili, a bogme i od onih koji nas očekuju dobro »pala« za šlajsanje drva s obližnjeg vrha. Šef radne jedinice koju su činili Emina i Dragan Jurišić, te Branko Turk bio je Eminin otac Mladen Barac, za kojeg nam je rečeno kako je on »posljednji grobnički Mohikanac«, odnosno najvjerojetnije jedini koji još na Grobnišćini uzgaja konje. Čast nam je bila upoznati trudbenike i njihovu kobilu Gordanu koja je potezala i potezala trupce s vrha brda do ceste na lokalitetu među domaćim ljudima znanim pod imenom »Nad kućami«. Oni su bili nad svima, jer takav trud i takav rad, rijetko se gdje još može vidjeti.
Uz gornji tok Rječine jučer je šetala i obitelj Bakarčić. Tata Sandi, mama Vesna i kći Viktorija kažu kako im je Platak draže odredište, ali vole s vremena na vrijeme svratiti i do Rječine. Oni niz Rječinu ne bi ništa mijenjali. Vesna kaže – ne daj bože asfaltirati jer to bi tek onda bil kažin auta i ljudi kojima priroda nije bitna. S njima su u šetnju pošle i dvije dame na četiri noge – živahna Pixy ili možda Pixie, nismo pitali kako se piše, i frendica joj, teška šminkerica i rekreaciji nesklona Alba. Nekako smo mišljenja kako Albu nije zanimalo ni huči li ili muči Rječina, ni asfalt ni neasfalt, već je jedva čekala da se dočepa ugode doma svog, malo rasfriška i »ubije oko«.
Sretno Mario
I da bi riječ rekli, jer uistinu tako bi i bilo. No, što je – tu je, oduvijek je bilo onih koji rade i onih koji radnike zafrkavaju. Na ovaj ili onaj način.
Onaj kojeg jučer nitko, ali baš nitko nije smio ni zafrkavati, ni ljutiti bio je četverogodišnji Mario Damić koji je svoju družinu odlučio okupiti uz Rječinu i baš tamo proslaviti rođendan. U slavlju su mu se pridružili sestra Iva i brat Željko koji se nije, ali baš nikako nije htio fotografirati, potom prijatelji Matej i Dominik Bradarić, Nikol Grahek i Filip Pinčar. Uzrast? A od onih koji još ne hodaju, preko onih koji su tu vještinu tek savladali, do roditelja koji su se već nahodali. Sve u svemu, simpatična i mnogobrojna družba kojoj ni malo nije smetalo to što Rječina nema svoj uobičajeni »look«, što u onoj jednoj, »niškoristi« lokvici plutaju skuhane ribe, što roštilj najprije treba očistiti, a tek onda koristiti… Vjerojatno su se dobro zabavili, jer sve je davalo da će tomu tako biti. I neka su, po to su na Rječinu i došli. Nije da je Rječina Zrće, ali već u odlasku pomislismo kako ipak ima neka poveznica. Vjerovali ili ne, negdje iz nekog skrivenog kutka s druge strane obale, ispratio nas je netko pjesmom čiji stihovi, ako smo dobro zapamtili glase ovako – cilu noć ja sam s njom provea, sutra ne znam kako izgleda…
Ako je pjevao Rječini, e, pa ona će, sudeći po prognostičkim kartama još neko vrijeme izgledati kao »suha krpa usred Grobnišćine«. Ali, nema veze, i ovakva, sva suha i ogoljela izgleda fantastično! I štoviše – privlači!
