Ronald Savković: Duša mora biti jača od tijela

I nije važno koliko si na sceni, ako si samo pet minuta, budi tamo. U baletnim školama ne govori se o toj »radijaciji«, mi smo samo djeca dekoracije, tehnike. Sve se svodi na to da što manje misliš, to je bolje. Samo drži svoj red, ali ja sam od malena imao potrebu za ljudskošću za koju smatram da je jako važna na sceni

Slavenska duša, germanska organizacija i latino strast odredile su plesnu karijeru ravnatelja riječkog baleta HNK Ivana pl. Zajca Ronalda Savkovića. Put prema svjetskim pozornicama započeo je kao sedamnaestogodišnji dječak, dakle prije punih dvadeset godina, kad je iz rodne Opatije napustio dom mame Božice, tate Dragana i mlađeg brata Roberta, koji su Ronalda uvijek podržavali u svemu što je radio, a naročito kad je bio u pitanju ples.

Nakon prvih plesnih koraka koje je poput mnogih baletnih generacija otplesao uz poduku Jože Komljenovića, riječkog baletnog pedagoga, krenuo je u Maribor gdje je druženje i stvaranje s redateljem Tomažom Pandurom odredilo njegovu daljnju karijeru.

Ovaj baletni majstor osvajao je aplauze publike u njujorškom Metropolitanu, milanskoj Scali, berlinskoj Staatsopere i londonskom Teatru, a brojne nagrade koje je osvajao i naslov baletnog prvaka Berlinske opere, odakle je i stigao u Rijeku, nikada nisu izbrisale njegovu želju za druženjem s morem, obitelji i prijateljima… U novim dužnostima ravnatelja Baleta pronalazi izazov kroz koji sva dosadašnja iskustva i znanja može iskušati i prenijeti na mlade plesače.

Svi se pitaju, stoga i ja vas pitam, što vas dovodi u Rijeku? Novac sigurno ne…

Sjajno se osjećam na aerodromima, naročito velikim poput onog u Parizu, Londonu, Frankfurtu… Opčinjaju me susreti s novim ljudima, situacijama, taj intermezzo događanja između dva trenutka, između dva grada, između dva događaja, to me razbuđuje.

– Ne, novac ne… More, obitelj… Sve to što me i prije dovlačilo, ali ovaj put i izazov. Završio sam jedan životni ciklus, zatvorio krug i sad otvaram novi.

Ipak, potpisali ste ugovor samo na godinu dana?

– Mislim da je to normalna reakcija, ne baciti se u more, već najprije probati. To nije stvar opreza. Vrlo sam realan i u stvari volim ulaziti polako. Svjestan sam da se ništa ne mijenja preko noći i da nikome još nije pošlo za rukom promijeniti svijet. Takve ambicije nikada nisam imao. Bio bi zaista prevelik teret, ali i svojevrsno farizejstvo, napraviti program za iduće četiri godine… Nikad ne možete znati što će se sve u ansamblu događati, radi se o ljudima i njihovim sudbinama koje je teško predvidjeti. Ponekad nam je problem isplanirati sutrašnji dan… Ja sam vrlo realan i znam da su snovi i vizije jedno, a rad i realnost drugo.

Pozvao me Ivan Šarar

U Rijeku vas je pozvao vaš prijatelj gospodin Ivan Šarar, pročelnik za kulturu u Gradu Rijeci? Otkad traje vaše prijateljstvo i čime vas je namamio da dođete ovamo?

– Gospodin Šarar i ja znamo se još iz Matulja gdje smo odrastali zajedno, a naš razgovor o mjestu ravnatelja, proizišao je iz obostranog razmišljanja kako bi bilo lijepo svo znanje skupljeno po svijetu pokloniti mladom, novom kadru i ansamblu baleta HNK. Kasnije se sve dogodilo spontano.

Koliko ste spremni na izazove, do kud ste spremni ići?– Imam dnevnu odgovornost na poslu pa me to drži prizemljenog. Inače, gdje biste bili?– U Buenos Airesu… Ne znam gdje bi mi bio kraj! Pa što vas tamo privlači, to je tek grad na kraju svijeta?– Znam… Ali postoji nešto fascinantno, baš kao što postoji u Rijeci. Što?– Ne znam, zato me i privlači, jer moram otkriti.

Hoće li skromne financije biti ograničavajuće za vašu kreaciju?

– Umjetnik uvijek nađe način da predstavu iznese u intelektualnom smislu. Ionako nigdje više nema velikih scena, sve je svedeno na minimalizam.

Spomenuli ste izazov, što konkretno smatrate izazovom u ovoj riječkoj epizodi?

– Sviđa mi se misao što ne dolazim u veliku definiranu mašinu gdje mogu samo naslijediti prethodnika i malo toga mijenjati, već samo nastaviti započeto. Sviđa mi se i to što ovdje nema baletnih veličina koji izvlače zadnje atome snage i njihovih egotripova. Ovdje postoji samo potencijal koji treba iskušati kroz kreativnu igru ansambla i mene, u tome vidim izazov.

Upoznali ste riječki ansambl?

– Da, upoznao sam ih prije koju godinu kad sam ovdje igrao Vronskog u baletnoj predstavi »Ana Karenjina«. Naravno, tada sam ih upoznavao s drugog stajališta, ali sad ulazim u srž…

Što će biti vaši prioriteti u komunikaciji i očekivanjima od ansambla?

– Osim što mislim da je jako važno svakodnevno vježbanje, puno toga je i u dobroj energiji koju ja moram dati. Energetski moram osvježiti ansambl, oni se ponovno moraju zaljubiti u balet, u svoj posao.

Što volite jesti?

– Meso i salatu. Proteini i vitamini. Omiljeno jelo mi je teletina sa salatom.Volim i jako začinjeno, što baš i nije dobro.

Ali je fino…– Da, jako fino, ha, ha. Zato kada dođam ovamo najprije moram pojesti žličicu ajvara. Negdje ste izjavili kako vaša mama fino kuha?– Da, prefino. Ponekad je znam nazvati iz Berlina ili Madrida da mi izdiktira recept… Ali nikad mi ne uspije kao njoj. Volite kuhati?– Da, volim kuhati. Obožavam korejsku kuhinju koja je jako pikantna. Zaljubio sam se u nju kad sam bio tamo prije nekoliko godina. Inače otvoren sam za sve kulinarske novitete. No, važan mi je i potpuni ugođaj. Volim kad interijer prati estetiku jela, da ima svoj statement. To mi je također važno. Što ćete danas kuhati?– Ajme, ne znam! Idete na placu?– Ne ići ću u Matulje, pa ću usput negdje nešto kupiti.

Nisam želio postati marketinški plan

Vi ste zaljubljeni u svoj posao?

– Apsolutno, ja ga živim…

To vas, pretpostavljam, čini sretnim?

– Najsretnijim!

Jeste li ikada poželjeli biti netko poput, primjerice, Nurejeva?

– Ne, nisam želio postati marketinški plan koji se prodaje… Nurejev je bio užasno usamljen i nesretan. Umro je sam. Treba biti realan, to donosi ravnotežu između umjetničkog života i stvarnosti.

Ali ipak ste izabrali karijeru, živite u hotelskim sobama i na pozornici…

– Sad je toga manje… Prelazim u drugu formu, nemam više takav režim. U svojoj 33. godini odlučio sam promijeniti oblik, mislio sam da već tada treba razmišljati o budućnosti, bilo me je strah da bi deset godina kasnije moglo biti prekasno započeti s karijerom koreografa.

Tada ste napravili svoju prvu koreografiju »Transparente« i otplesali je s Beatrice Knop, prvakinjom berlinskog teatra. Pogledala sam trailer, dojmljiv ples, strastven…

– To je bio totalni bum, a dogodilo se sasvim slučajno. U Australiji smo trebali otplesati nešto u humanitarne svrhe, a kako se licence za koreografije plaćaju, moj mi je baletni pedagog rekao da sam dovoljno zreo da sam koreografiram. Tako sam, inspiriran portugalskim fadom, napravio koreografiju koja je bila veliki hit u Sydneyu, a kasnije i u Europi.

U plesu imate neobičnu tehniku, plešete svakim mišićem, što je svojstvenije ženskoj baletnoj tehnici

– To je rezultat rada s brojnim koreografima s kojima sam radio. Tijelo pamti bolje nego ja…

Što vozite?– Ništa! Ne znam voziti auto. Nemam tu koncentraciju da gledam samo naprijed, mene obično zanima sve lijevo i desno. Nikada nisam ni imao vremena za instrukcije iz vožnje, jer nisam imao slobodna dva mjeseca da se tome posvetim.

Vratiti  predstavu Staše Zurovca

Što ćete od svog iskustva predstaviti Rijeci?

– Uloga mi je da u ovoj sezoni prvenstveno postavim malo drugačije stvari. Pritom moram reći da jako cijenim Stašu Zurovca s kojim sam i prijatelj, kao i njegov rad, ali ipak moje je viđenje malo drugačije. Više ću se baviti organizacijom, a manje ću plesati. Napravit ću jednu novu koreografiju, a otplesat ću Anu Karenjinu, što mi je velika čast. U prvom mjesecu 2013. u HKD-u otvaram sezonu sa svojim dijelom Shut up and Dance koji će predstaviti tradiciju u novoj formi elektronske glazbe, plesne tehnike… Cilj mi je privući i educirati mlađu publiku, zbog toga sam odabrao elektronsku glazbu koja je njima najbliža. »Ana Karenjina« bit će neoklasika za malo stariju publiku. Dakle, za svakog ponešto. Osim spomenutog, čeka nas i jedna premjera i još jedna obnova…

Spomenuli ste svog prethodnika Stašu Zurovca pa me zanima kako se osjećate s obzirom na to da ste došli na njegovo mjesto, a vjerujem da ste i upoznati s okolnostima pod kojima mu je otkazan ugovor o radu?

– U našem svijetu to je normalno. Od malih nogu naučeni smo da solisti dolaze i odlaze… Prvaci isto tako, i mene je netko zamijenio u Berlinu… Svi smo navikli na promjenu. To je u našem DNK normalno, ali to je i u natjecateljskom duhu.. Odnosi sa Stašom su završili tako kako jesu pa su meni ponudili mjesto. Bilo mi je drago da su izabrali mene pa da u budućnosti mogu vratiti neko Stašino djelo na repertoar. Ja ne želim biti dio tih i takvih odnosa. Čuo sam da je imao sjajnu premijeru u Makedoniji, što mi je jako drago.Koje djelo bivšeg ravnatelja baleta biste vratili na scenu?

– »Proces«, užasno me zanima, nisam vidio tu predstavu.

I kako se snalazite u novom poslu?

– Prvi put se budim jako rano jer imam poticaj da budem što prije u uredu uz svoju tajnicu. Ima jako puno posla i nemam vremena za kreativnost. Trenutačno prednost ima organizacija, ali od 10 do 14 sati svaki dan imam šansu provesti vrijeme u dvorani s ansamblom. U svakom slučaju, jedna nova Rijeka.

Volite kritike?– Da, jer me stimuliraju. Nije mi važno kad mi netko govori što je dobro, ja znam što je bilo dobro, uvijek kažem: reci što je bilo loše. Kome vjerujete, kritičarima ili publici?– Publici, uvijek. Ona prepoznaje dušu. Kritičari već po vokaciji moraju kritizirati, prema tome predodređeni su na neki način. Publika se prepušta doživljaju, ona je iskrenija.

 Grad s osjećajem slobode

Veselite li joj se?

– Rijeka je u počecima bila dom pa je postala i odgovornost. Lučki grad s osjećajem slobode, u duhu je otvorena prema moru i horizontu. Geografski je sve nadohvat ruke, blizina Italije, Slovenije… To pruža brojne mogućnosti za kvalitetan i human život. A tu je i kazalište koje nema težinu, to je zaista jedan od najljepših teatara na svijetu, vjerovali ili ne!

Kako to mislite najljepših?

– Pa sama zgrada je toliko lijepa, nigdje nisam vidio tako lijepu arhitekturu!

Nije li zgrada zagrebačkog HNK vrlo slična?

– Ne, zagrebačka je premala, scena je premala i samo su dva reda mezzanina, a i riječka scena je ipak riječka. Ljepša mi je od berlinske Staatsopere jer u njoj nema kreativnosti. Privlači me taj izazov, tu nema zvijezda i primabalerina … Tu se sve tek može dogoditi…

Što je za vas teatar?

– Teatar je potreba jer on nam odražava stanje grada, duha, i mora imati kritiku društva i trenutka.

Kakav je vaš stav prema klasičnom baletu, nije li on u tom kontekstu pomalo premašen trenutak?

– Balet ima novu formu i zahtjeve. Nikada ne bih potpisao klasične predstave koje ne bi bile izvedene na razini europskih standarda. Jedina kuća koja to kod nas može izvesti je HNK Zagreb, ali u Rijeci je to nemoguće… Klasični balet mora imati kvalitetu, tu nema laži. No, i to je dio mojih vizija kao ravnatelja baleta, naime volio bih da se nadopunjavamo i da imamo kulturni dijalog sa Zagrebom.

Možete li nam reći nešto konkretnije?

– Nekakva najrealnija slika baleta u Hrvatskoj se svodi na tri nacionalne kuće i svaka ima svoj repertoar, dosad nije bilo nikakvih  kulturnih dijaloga baletnih kompanija o, recimo, suradnji ili koprodukciji ansambala. Duboko se nadam da će skoro doći do nekih promjena u samome vodstvu baletnih kuća i Hrvatska će konačno dobiti jednu kompleksniju i zreliju plesnu scenu između vodećih nacionalnih kuća te samim time i bolje, kvalitetnije predstave koje će se izvoditi na svim kazališnim pozornicama Lijepe Naše.

Zašto ste odabrali Madrid za život?– Sviđa mi se jer sam tamo susreo umjetnike koji imaju radijaciju. Sviđa mi se sunce koje taj grad ima. Tamo sam vratio proces fotosinteze u svoj život. Uvijek se vraćam u Madrid. Tamo imam i svoj stan. Ono što sam gledao u Almodóvarovim filmovima, to se tamo zaista i događa.

Ples je oduvijek moj izbor

Recite nam nešto o svojim počecima, zanima me kako ste pronašli ples, ili je on našao vas?

– Plešem otkako znam za sebe. Nikada nije bilo upitno da će to biti moj izbor.

Kad ste bili dječak, kakva glazba vas je pozivala na ples?

– Uvijek klasika… I dan danas volim »Orašara«, »Valcer cvijeća«… To je baletna glazba koju oduvijek pamtim.

Jeste li plesali »Orašara«, sigurno vam se ostvario san?

– O, da, jesam, u Berlinu, New Yorku, Londonu i u milanskoj Scali, nakon čega sam odlučio da to bude i zadnji put.

Zašto?

– Kad imate šansu da plešete uživo u milanskoj Scali na Silvestrovo i da predstavu direktno prenosi televizija, onda je to vrh, tu se morate zaustaviti. Važno je znati ne da se ostvario san, već znati gdje mu je mjesto. To je trenutak kad nađeš mir sam sa sobom, a onda treba pustiti da te umjetnički ego vodi dalje, na druga mjesta.

Kako idete dalje?

– Ne odbacivanjem prijašnjeg života. Život postaje nova forma. Traži se inspiracija, ne samo iz svjesnog, već iz filmske i svake druge umjetnosti…

Koji su to filmovi za vas bili inspirativni?

– »Citizen Kane«, Viscontijeva »Smrt u Veneciji«, Helmut Berger…

Ljudskost oblikuje umjetnost

Klasici ?

– Da, uglavnom sve ono što je označilo moje početke. Kao dječak sam gledao talijanske programe RAI 1, RAI 2… Fascinirala me je glumica Ana Magnani… Tako počinješ shvaćati neke stvari, sve to ostaje, a kasnije, putem sve to pronalaziš u sebi.

Što ste povukli iz tih jakih i strastvenih filmova?

– Ljudskost… Mislim da je naš posao jako odgovoran jer mentalno, emocionalnom inteligencijom mi ulazimo u živote gledatelja, krademo dva sata njihova života i odgovorni smo za ono što će se s njima dogoditi. Imamo šansu odvesti ih do kulminacije, do potpunog kraha ili emocionalnog ushićenja. Zbog toga mi na sceni snosimo odgovornost. I nije važno koliko si na sceni, ako si samo pet minuta, budi tamo. U baletnim školama ne govori se o toj »radijaciji«, mi smo samo djeca dekoracije, tehnike.. Sve se svodi na to da što manje misliš, to je bolje. Samo drži svoj red, ali ja sam od malena imao potrebu za ljudskošću za koju smatram da je jako važna na sceni.

Vi ste uspjeli u tome?

– Mislim da sam tek aktivirao neke stvari… Sad to trebam okrenuti prema mladima, prenijeti im ne samo ples, već osjećaj za ukupnu umjetnost…

Kada ste to osvijestili?

– U Berlinu su koreografski predstave bile toliko zahtjevne da zadnjih dvadeset minuta predstave duša postane jača od tijela. Gubi se kontrola nad tijelom i izlazi karma. Često su mi znali reći: daj, Ronald, otrči deset krugova prije predstave da budeš bolji, da ti duša bude jača od tijela.

Kad ste prvi put osjetili teatar u njegovoj punoj dimenziji?

– Igrom slučaja upoznao sam Tomaža Pandura i otišao u Maribor te naučio apsolutno sve što znam o teatru u tom malom slovenskom gradiću. Imao sam mogućnost otići, položiti audiciju i ući u taj laboratorij teatra. Dobio sam šansu da budem kraj njega, da gledam i prisustvujem najintimnijim trenucima stvaranja predstave, rada s glumcima, dok se uloga rađa. Tu sam najviše naučio, to me upotpunilo, naravno ne u tom trenutku, već kasnije. Tada s 24 godine bio sam premlad, tek sam kasnije postao svjestan što sam sve ponio sa sobom.

U Berlinu ste bili jedan od pet prvaka, kakav je to osjećaj?

– Velika je razlika između ovoga ovdje i onoga izvan Hrvatske. Tamo radiš od deset ujutro do osam navečer i ne stigneš se baviti drugim stvarima i ljudima, što je tko rekao i koliku plaću ima… Zbog toga mislim da ljude treba jednostavno zaposliti da nemaju vremena misliti ni o čemu drugom. Vani se ništa ne poklanja i ništa se ne događa preko noći. Meni nitko ništa nije poklonio, dok ste se vi kupali na moru, ja sam se znojio u dvorani. Najlakše je završiti baletnu školu i otići raditi u teatar i na tome završiti, ali to nije stanje koje mene zanima… Ja prepoznajem svoj limit, znači ja znam što imam i što mogu i na tome moram raditi. To bi trebala biti vodilja svima.

Što smatrate nužnim za ples, ritam, estetiku ili nešto treće?

– Estetiku.

Mislite na ukupnu estetiku, i na onu izvan scene?

– Da, ako se sve oko nas razvija, onda se ni mi ne možemo oslanjati na nešto od prije 50 godina. Estetika plesa naslanja se na aktualan trenutak sve to mora biti up date. Ne možemo imati krinoline na sceni, a kroz život nas prate Karl Lagerfeld i Armani…

Vaši modni favoriti?

– Skloniji sam Driesu Van Notenu, Balenciagi, Costume Nacional …

Nevidljivim, rafiniranim modnim markama…

– Da, nevidljivim, sadržanim u dobrim materijalima i jednostavnim, ali savršenim izvedbama. Kvaliteta. To isto tražim i u svojim predstavama. Evo, već sam dogovorio suradnju s Jelenom Miletić koja je bila moj kostimograf u predstavi »Alexander« u Narodnom pozorištu u Beogradu, nas dvoje veže mnogo toga zajedno, osjećaj za modu, dizajneri današnjice, i da ne zaboravim najvažnije, Berlin, Jelena još živi i stvara u Berlinu. Mnogo toga iz toga grada utječe na našu sliku u predstavi, generalno taj teatar u Berlinu i njegov stil nam je uvijek najbolja referenca.

Ipak nam otkrivate neke detalje iz predstojećeg repertoara?

– Da, da, ha-ha, bit će tu iznenađenja, no ne mogu ih sve otkriti.

Vratimo se plesu, što se zapravo dogodi kod dobrog plesa?

– Duša bude jača od tijela i to je uspjeh.

Želite reći da estetika tijela počiva na duhu?

– Apsolutno! Govor tijela je stanje mozga.

Znači, vi čitate stanje duha kroz nečiji pokret?

– U biti da, emocija se čita kroz pokret.

Pokradete li nečiji slučajni pokret s namjerom da ga ugradite u neku svoju koreografiju?

– Samim promatranjem ljudi oko sebe i njihovih gesta koje su zaista najiskreniji pokreti života, rađa se prvi oblik plesa. Šumovi ili glasovi grada jesu jedan oblik glazbe, ritam hodanja i pogleda je naš ritam, a vjetar i sunce naša kulisa… Sve naše ili moje ljubavi za plesom događaju se oko mene u svakom trenutku.

Dakle, ljudskost za apsolutnu umjetnost?

– Da, svi veliki majstori se bave ljudskošću i realnim životom, a ne umjetnim stanjima. Anthony Hopkins je rekao: »Ako i nikad ne staneš na scenu, svijet ide dalje… « Mislim da samo čovjek s takvom olakšavajućom energijom i stanjem može ići dalje.  