Kad pričaju o Puli »od prije«, veteranima filmofilima koji festival u Areni prate desetljećima, uvijek se nekako zacakle oči, a onda neizostavno počnu pljuštati anegdote o vremenu kad su Ljubiša Samardžić i Milena Dravić na terasi hotela »Riviera« stvarali alternativnu, glamurozniju povijest festivala, o programu koji je domaćoj publici premijerno donosio remek djela svjetske kinematografije, ali i lansirao u bijeli svijet neke dragulje jugoslavenskog filma, o trijumfu kvadrature kruga kojim je filmsko platno »ukrotilo« Arenu.

   Sjećanja veterana na dane ponosa i slave, na grandioznu Pulu u koju se ulazilo klecavih koljena, današnjim mladim posjetiteljima festivala moraju zvučati daleko i nestvarno. Nakon što je u devedesetima festival srozan izostankom koncepta, vizije i publike, danas se on u svome 59. izdanju nalazi na novoj uzlaznoj putanji, blagoj, obavijen krhkim optimizmom oko kojega je čitava Pula, i široka javnost, sklopila ruke kao oko ugarka koji bi se svaki čas mogao ugasiti.

  

Kisela utučenost

Na svaki pozitivni pomak što ga je ovaj nacionalni festival napravio, ide jedno »ali«. Međunarodni program »Europolis«, sačinjen od probranih filmova s velikih stranih festivala (»Zbogom kraljice«, »Snjegovi Kilimandžara«, »Sarkozy«, »Koriolan«, »Vrata«…) čvrst je temelj festivala i glavni razlog da se dođe u Pulu – ali nakon gledanja tih odličnih filmova čovjek mora osjetiti kiselu utučenost pred prizorima iz domaćeg dugometražnog programa, obilježenog ridikuloznom razinom populističkih dosjetki, patetikom zbog koje je gledateljima neugodno u ime autora, i općim amaterskim »štihom« koji uvijek iznova aktualizira pitanje: »Na što su otišle sve one stotine tisuća iz proračuna?«.

   Kad gledatelj i uspije pomirljivo pristupiti domaćem filmu sa smanjenim očekivanjima i sniženim kriterijima, osjetit će nešto naklonosti prema »našima«, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga jer su naši i jer se trude – ali, onda će ih, u toj Areni ispunjenoj duhovima slavnije prošlosti, odjednom ponovo ogorčiti spoznaja da je kao hit festivala servirana komedija »Sonja i bik«, ništa bolja od bilo koje epizode populističkog šunda »Zauvijek susjedi« ili »Bibin svijet«.

   Čitatelji vedrih izvještaja s festivala obradovat će se podatku da je naš prvi 3D film – »Slučajni prolaznik« Joze Patljaka – pogledalo skoro šest tisuća ljudi, čime je oboren svjetski rekord za takve projekcije, i iz toga zaključiti da se publika hrpimice vraća domaćem filmu – ali neće povezati tu informaciju s onom da je »Slučajni prolaznik«, najlošiji igrani film festivala, doživio takvu gledanost zato jer je u Areni nakon njega prikazan »Čudesni Spiderman«, zbog kojega je većina i došla, baš kao što je »Sonja i bik« postigla onoliku gledanost na otvorenju po čistoj inerciji – jer su Puležani ustvari došli gledati vatromet, a kad su se već našli tamo, ostali su pogledati komediju o modernom seljaku i aktivistici za prava životinja.

  

Loši scenariji

Veseli i činjenica da se opća razina kazališnog glumatanja u domaćim filmovima radikalno smanjila u korist prilično uvjerljive glume (pa mlada Judita Franković »rastura« i kao lezbijka s problemima u izražavanju emocija u »Zagrebačkim pričama«, i kao mrzovoljna aktivistica u »Sonji i biku«, a Dražen Kühn je sjajan u Papićevom »Cvjetnom trgu«) – ali ubija u pojam da okvir za ta solidna glumačka ostvarenja čine, još uvijek, neoprostivo loši, banalni i blesavi scenariji, koji se doimaju kao da su nažvrljani na piš-pauzi usred pijanke i zbog kojih se čovjek po odlasku iz kina osjeća – riječima jedne kolegice – kao da ti se netko popišao po mozgu.

   Kulturna javnost prešutno je usvojila pravilo da se o Pulskom filmskom festivalu više ne smije govoriti isključivo u negativnom svjetlu, jer smo devedesetih imali priliku ogaditi tu manifestaciju – i svojski je iskoristili, s razlogom.

   – Dobar dio kulturne javnosti, osobito one liberalne, iskazivao je stanovitu antipatiju prema festivalu što se doimao zastarjelim, bez koncepcije, bez vizije, bez publike… A kada se još pojavio mladalački i hip motovunski festival, odlazak u Pulu stvarno je izgledao kao inzistiranje na vlastitoj socijalnoj smrti – kaže televizijski novinar Dražen Ilinčić koji je s festivala izvještavao od kraja osamdesetih.

Dvije iznimke

Ovaj često ponavljani vapaj – alibi kojim domaći filmaši pravdaju svoje podbačaje – na 59. PFF-u pobilo je barem dvoje autora koji su skoro bez budžeta uspjeli snimiti moćne filmove, neusporedivo inventivnije i kvalitetnije od prosjeka domaće konkurencije. »Pismo ćaći« redatelja Damira Čučića, film je o tragediji karakterne nepomirljivosti krutog, patrijarhalnog oca i emocionalno uskraćenog sina koji se s ocem obračunava preko video zapisa. Svjež koncept i dva dobra glumca – Milivoj Beader i Mate Gulin – bili su dovoljni da nastane ovaj film »s odgođenim djelovanjem«, kojim je Čučić pokazao da humor ne mora biti utemeljen na jeftinom skeču; humor je ovdje nenametljiv, proizlazi »iznutra«, iz atmosfere i likova.

   Polusatni »Rom-com« Zvonimira Rumbolta bavio se problemom mladih glumaca, primoranih da, u ime opstanka, pristanu na hrpu idiotskih televizijskih projekata koji ubijaju umjetnost; taj film vibrira od želje da se krikne o tome jadu i zato je, iako produkcijski manjkav, dobro »sjeo« među kratke domaće naslove, prikazane u programu »Kratka Pula«. Iva Mihalić se u njemu ponovo dokazuje kao vjerojatno najbolja od još neeksploatiranih glumica mlađe generacije.

   Može li se reći da je nacionalni filmski festival dobar, ako je nacionalni filmski program na tom festivalu loš? Ako može, onda treba skrenuti pažnju na organizaciju, međunarodne filmove i popratne programe, koji zasad čine Pulu poželjnim odredištem za filmofile i zgodnom stanicom do još uvijek zanimljivijeg Motovuna. Iskorak prema manjim gradovima, u kojima je festival organizirao gostujuće projekcije »Solarnog kina«, lokalno je stanovništvo žedno dočekalo, što pokazuju izvještaji iz Barbana i Premanture.