PULA » Ovo je situacija – a pulski festival je u svojih šest desetljeća imao sličnih – kada činjenica zasjeni sve ostalo. Činjenica je, i to vrlo važna, da smo 24. srpnja 2012. u kinu »Valli« u 10 sati te u Areni u 21,30 sati vidjeli prvi hrvatski film snimljen 3D tehnologijom »Slučajni prolaznik« redatelja i producenta Joze Patljaka i njegovog Alka filma. Sve ostalo brzo ćemo zaboraviti i malo tko će sadržaj debitantskog redateljskog ostvarenja ovog pionira hrvatskog nezavisnog filma staviti ispred ove činjenice. 

Konačan dojam na kraju je ipak impresivan za većinu gledatelja u vječitoj Areni koja je uz određena pomagala – naočale i veliki specijalni ekran – imala priliku sudjelovati u maloj povijesnoj epizodi hrvatske kinematografije. To me podsjetilo na jednu sličnu noticu iz davnašnjeg pulskog tiska u kojoj je na sličan način novinar zapisao da je dana 21. studenoga 1896. izvjesni vitez de Honorey iz Trsta u Politeami Ciscutti (danas Istarsko narodno kazalište) prikazao pokretni kinematograf… – izum novog doba koji je razočarao gledatelje.   

Kontejnerska svakidašnjica

Patljaku, dakle, treba čestitati i nagraditi ga za ovaj iskorak, ali bi pravi doživljaj bio da je, recimo, lani u 3D-u snimio »Josefa«, film koji ipak ima suvislu radnju i efekte u kojima bi se ova tehnologija spojila u novi doživljaj. Ovako, dvoje beckettovskih likova (neobična Elizabeta Kukić i običan Igor Hamer), ali ne iz predloška njegove drame apsurda »Kraj stvari«, već iz kontejnerske hrvatske svakidašnjice iz podzemlja i prizemlja velegrada, što bi trebalo biti kritika društva u kojemu živimo – nisu bili na razini tehnike i tehnologije, već tek scenografije koja sve drži.   

Jednostavna poruka

No, ovog producenta koji je hrvatskom filmu podario, prije svega svojom upornošću i neovisnošću, ostvarenja poput »Fine mrtve djevojke«, »Sami«, »Ta divna splitska noć«, »Ničiji sin«… treba razumjeti što je kao producent kolegama režiserima Mataniću, Noli, Ostojiću, Tomiću omogućio uspjeh preko noći štedeći na sebi i žrtvujući i podređujući svoj redateljski izazov cjelokupnosti kinematografije. 

To se može iščitati i iz naslova njegovog prvijenca »Slučajni prolaznik«, koji je izgurao u krugu obitelji (priličan je broj Patljaka na špici filma) i svakako je bio posvećeniji ovoj tehnološkoj misiji negoli umjetničkom dojmu te filmske priče jednostavne poruke – »živi kako možeš, a kada ne možeš, kako hoćeš«.

 Da se barem sjetio novela Vjenceslava Novaka (zašto se malo koristi hrvatska književna baština u našem filmu?), ili Josipa Draženovića i njegovih naturalističkih junaka (Bura), a mogao se i doslovnije držati Becketta i njegovih likova u kanti za smeće-kontejneru i manje bi sadržajno lutao. 

Zbog ovog malog događaja evo još nekoliko činjenica: direktor fotografije je Miodrag Trajković, montažer je Dubravko Slunjski, scenografkinja i kostimografkinja Veronika Gamulin, tonac Blaž Andračić, specijalni efekti djelo su Antonija Patljaka, a glazba Branimira Mihaljevića.