Šibenčani su polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća obilježili 19. obljetnicu pogibije »svog malog«, košarkaške legende Dražena Petrovića. Predstavnici lokalne vlasti, sportski djelatnici, brojni igrači i djeca škole košarke »Dražen Petrović« okupili su se pred njegovim spomenikom na Baldekinu, a potom kod koša ispred stana obitelji Petrović u Preradovićevoj ulici. Prisjetili su se Draženova života i sportske karijere poručivši »dogodio se jednom, živjet će za sva vremena«.

Trener KK »Dražen Petrović« Miro Kotarac naglasio je da je Dražen Petrović rođen talentiran, ali je svjetski košarkaški uspjeh postigao upornim radom i treninzima. 

– Njegova košarka je bila lijepa, lepršava. Ne gledamo, na žalost, više takvu košarku – rekao je Kotarac. (Z. Deljanin)

Pesimističniji među nama će kazati da je to dan kad je nepovratno stradala hrvatska košarka. Posljednja medalja uzet će se 1995. godine, nakon toga je slijedio strmoviti slobodni pad od kojeg se do danas loptanje na dva obruča nije oporavilo. Iako im je talent bio neupitan, Toni Kukoč i Dino Rađa jednostavno nisu imali snagu za vodstvo tima, a u međuvrmenu je i politika previše zašla u tu igru. A na ovim prostorima je nažalost prečesta pojava da gdje dođe politika, sreće nema.

Taj 7. lipnja je bio niti godinu dana nakon Barcelone, i srebra zlatnog sjaja. Nije prepompozno kazati da je vrhunac hrvatske košarke bio na tom turniru, kod rezultata 25-23 za naše protiv najjače košarkaške ekipe koja je ikad izašla na parket. Bio je to jedini trenutak kad je Dream Team (jedini koji zavrijeđuje to ime, ono nakon toga su bili jeftini surogati) time-out zvao zato što im je trebalo pregrupiranje. A ne zato što su trebali napraviti prostor za reklame američkih televizijskih kuća. Dalje je bilo nebitno, znalo se tko će tu utakmicu pobjediti i prije nego je počela, ali je družina mlade države pokazala da zna igrati. Tek onako usput, znate tko je bio najbolji strijelac tog dvoboja? Ne Jordan, ne Barkley, ne Ewing ili Bird, nego Dražen.

Vremena prolaze, igra se mjenja, hrvatska košarka nikako da ispliva, sve što sad imamo je sjećanje. Koje svakog 7. lipnja postane još jače, i u njega se uplete tuga. I ono vječno – tko zna što bi bilo da je bilo… Da je Dražen odlučio avionom ići nazad u Hrvatsku nakon turnira. Da nije došlo do sudara. Da ga je on preživio. Ali sve je to u nekoj sferi naklapanja.

Jedino što može veseliti je nekakav lagani povratak košarke na domaće terene. Nakon dugo godina je u Splitu zaigrala jedna ekipa koja brine protivnike, a dečki tamo igraju za kikiriki, gledano u profesionalnim okvirima. Igraju za košarku, ne za novce. I Draženov se Šibenik polako pokrenuo, nešto se radi, idu na treniranje mladih igrača. Dva zagrebačka kluba su također tu, ipak se kreće rekao bi Galileo. Nama koji se sjećamo Držaenovih vremena možda je to sve nekako blijedo, ali gotovo se krenulo od nule, tako da nekakav optimizam treba postojati. A Dražen neka mladim košarkašima bude zvijezda vodilja. Jer je baš on primjer onoga da je talent manji dio igre. Dražen je postao Dražen mukotrpnim radom i odricanjima. I željom za pobjeđivanjem, neobuzdanom željom kakva do tada, a ni nakon toga, u domaćem loptanju nije viđena. Kapetan, u punom smislu riječi. Leti život, kapetane.