No, u Splitu ima, sad već i previše, redikula. Postali su preglasni, a mediji im posvećuje veću pažnju nego onima koji pažnju zaslužuju! Ispada, ako želiš nešto postići – budi redikul
Pisac i pjesnik, novinar i urednik, Komižanin i Splićanin – Jakša Fiamnego – sinonim je pjesničke Dalmacije i stiha koji budi slike u svijesti čitatelja. Od 1966. godine kad je objavio prvu zbirku pjesama, nižu se knjige za koje je do danas dobio sve najuglednije nagrade u domovini, pridružen je član Hrvatskog društva skladatelja – njegove su pjesme uglazbili najistaknutiji skladatelji hrvatske estrade, klapske pjesme, pisci za zborove i dječje ansamble… Iako se čitav život bavio novinarstvom – kaže iz egzistencijalnih razloga – bio je i ostao pisac, danas možemo reći s ozbiljnim opusom, autentično ukotvljen u Dalmaciju.
S Jakšom Fiamengom razgovaram u Opatiji, gdje je s izdavačem i urednikom Antom Mekinićem predstavio monografiju »Dalmacija, hrvatska ruža svjetova«.
– Riječ je izuzetno vrijednoj – svojevrsnoj summa Dalmatica – jedinstvenoj knjizi u nas, koja na 800 stranica na razne načine tematizira Dalmaciju kroz 260 tekstova 53 autora – od akademika do publicista, od temeljnih tekstova znanstvene akribije pa do sitnih zanimljivosti. To je knjiga o povijesti, umjetnosti, važnim osobnostima, znamenitostima, svemu što spada u fenomenologiju podneblja i njegov hod kroz vrijeme. Ukratko, o svemu što je bila, što jest i što bi trebala biti Dalmacija. U knjizi je i šest mojih mini eseja, uglavnom objavljenih u riječkoj reviji Livingstone, ovdje nešto skraćenih, o Tovaru, Pjaci, Fjaci, Konobi, Cvrčku…
Homer u boriku
Za cvrčka ste kazali da je to zapravo Homer u boriku
– Svakako, za mene je cvrčak aed našeg ozračja, inkarnacija Homera. Cvrčak Homer u boriku ispisuje, cvrči Dalmatinijadu, dovršava priču o Dalmaciji – poslušajte pažljivije, taj njegov zvuk nije uvijek isti. Zanimljiva je legenda o njegovu dolasku na našu obalu (Korčula, Brač), koja kaže da ga je donio ratar Silen, koji je s pomorcem Elafom i stočarom Brahom jedan od pratilaca trojanskog junaka Antenora. Silen je sobom donio lozu i maslinu, a na maslini kukuljicu iz koje se razvio cvrčak. Onaj isti koji milenijski »cvrči, cvrči, cvrči na čvoru crne smrče« u onoj znanoj Nazorovoj pjesmi u kojoj kao da je sažeta sva zvučnost našega jezika.
Zanimao vas je posebno i fenomen fjake?
– Fjaka je stanje kad si nigdje i svuda, kad lebdiš između svega i ničega. Kad nam nije ni do čega, kad je važna samo rečenica: Pusti me stat! Inače, nema u tomu ničeg lošeg, to nije lijenost već posebno stanje duha u kojem se čovjek oslobađa svih svojih dnevnih trauma, otrova, balasta. Kad organizam traži ventile, odahe. Nije to specijalnost samo Dalmacije – vjerujem da ne postoji čovjek koji nije sklon takvim raspoloženjima.
Među fenomenima podneblja fjaka u sebi sadrži nešto metafizičko, nešto što spada u arhetipske signale podneblja. Jednako kao i, recimo, konoba, jedan od bitnih toposa, mediteranskog univerzuma, u kojoj je cijela skala ugođaja, od onih vinskih do klapske pjesme, snažnog glazbenog endema Dalmacije. Fjaka je na stanovit način i pižolot, popodnevni spavanac, onaj marulićevski danovni drim. Drijem. Odmor, siesta. No, fjaka ne mora biti drijem, ona je stanje kao što je i Dalmatinac stanje. Neki kažu da je Dalmatinac filozofija, a ja smatram da je i fjaka filozofija.
Unatoč fjaki i popodnevnom drijemu, vi svuda putujete s laptopom. Dakle, ne prepuštate se baš fjaki. Kad ste književnik, a kad novinar?
– Istina je, poput kakvog književnog nomada putujem svuda u pratnji svog laptopa, on je postao sastavni dio mene, jednako kao i mobitel. Možda to baš i nije dobro, ali to je naprosto danak našem vremenu. On i sad stoji upaljen, čuva moju hotelsku sobu, otvoren kao da hoće s pogledom na opatijsku sirenu s golubom u ruci upiti u se sve što se oko njega događa… Da, ja sam od početka književnik, a novinarstvo je nekako samo nadošlo da me egzistencijalno stabilizira, prvo na Radio Splitu, a onda su me zvali u Slobodnu Dalmaciju, gdje sam dugo, gotovo do penzije, uređivao kulturnu rubriku. No, nikad nisam odustajao od pisanja, ostao sam književnik. Kad bih došao kući iz redakcije, postajao bih pisac. Pjesnik. Stalno u dvostrukoj igri, koja me privlači. Dakako, razlike su bitne: novinarstvo barata s činjenicama, a književnost je puna blaženih iluzija. Novinarstvo je zanat, a literatura umjetnost, meni uvijek draža od golih fakata. U iluzijama su, kako poželiš, riječi i svete i vražje, a novinarstvo je egzaktno, nema odstupanja, važna je istina. Barem bi tako trebalo biti.
Pjesnik ne stari
Objavili ste brojne knjige poezije, dobili gotovo sve prestižne nagrade. Je li vrijeme da se baci pogled unazad?
– Ne, nikako. Još ima špirita. Spisateljski se Eros ne troši – ili ga imaš ili ga nemaš. Raditi s riječima je vraški osjetljiva stvar, svaka ne pokriva samu sebe već i niz drugih riječi, drugih značenja. Koji put mi se čini da je poezija tek put koji je potreban da se od jedne riječi dođe do druge. To zapravo i jest potraga za onim drugim, drugačijim. Često se do te druge riječi i ne dođe, a i to je već poezija. Jer riječ nije ta koja drugu riječ objašnjava već da se od nje razlikuje. Taj proces se ne prekida. Zato i mislim da ću pisati dok me pamet drži. Pjesnik ne stari, pjesnik samo postaje zreliji. Koji put osjećam kako me riječi preplavljuju i ja nemam kuda s njima nego u pjesmu.
Dakle, niste ovisnik o novinama?
– Nisam. Moglo bi se reći da od svih štiva najmanje čitam novine. A što se tiče odnosa sa Slobodnom, evo osobnog primjera – nedavno sam u Drenovcima u Slavoniji dobio nagradu Visoka žuta žita za sveukupni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti. Tu su nagradu prije mene dobili Kaštelan, Tadijanović, Mihalić, Vesna Parun, Stamać, Balog – ukupno 22 pisca. E, to je u mojim dragim (bivšim) novinama objavljeno tek kao vjestica u najcrnjoj margini, na vrhu stranice – doslovce u par redaka uz sličicu s dodjele nagrade, veliku točno kao pola nokta! A ispod nje tiskan je neki razgovor, ne posebno važan da ne bi mogao biti objavljeno bilo kada.
Dakle, tu se ne radi samo o odnosu prema meni – nema poštovanja ni prema Tadijanoviću, po čijoj je pjesmi nazvana ta nagrada, a ni prema književnosti uopće… Ali koga briga… No, ne događa se to samo meni i samo u Slobodnoj. Ljudi se otpuštaju, čak i takvi koje bi svaka kultura poželjela imati. Pojedinci se, po glasovitoj »sili zakona«, otpuštaju nakon dovršenog radnog staža, bacaju na ulicu, a znamo kakve su danas te naše zbilja nečasne mirovine.
Primijenjena poezija
Objavili ste brojne zbirke pjesama, ali ste omiljeni kao autor stihova najljepših skladbi hrvatske zabavne glazbe.
– Za uglazbljivanje sam napisao na stotine pjesama tijekom tridesetak godina, ali do njih ipak manje držim budući je to – kako bi Arsen rekao, primijenjena poezija, pjesme koje »računaju na savez s glazbom«. Ali ne da ih glazba popravi, a niti da one poprave glazbu. Drago mi je da se i danas često izvode i poštuju moje pjesme od prije tridesetak godina: »Nokturno«, »Piva klapa ispo’ volta«, »Ništa nova«, »U prolazu«, »A vitar puše«, »Ostavljam te samu«… Kao pjesnik smatram da treba, ako su relevantni, poštovati i taj žanr i tu formu, ali istodobno ne odustati od poetskih razloga. A to je danas rijetko. I onda te mjere po onima nepismenima ili polupismenima, s visokim mišljenjem o svom (ne)umijeću. Ne po boljima, kojih itekako ima – Arsen Dedić, Popadić, Tomislav Zuppa, Krste Juras, Drago Britvić… Ima dobrih pjesnika, ali malo.
Kao što je danas i malo dobrih skladatelja.
– Imao sam zaista sreću raditi sa Zdenkom Runjićem, koji je uglazbio 150 mojih pjesama, čime se jedan pisac, k tomu još i član-suradnik HAZU, možda ne bi trebao baš hvaliti! Ali ja smatram da znam to raditi pa ću i nadalje povremeno pisati takve pjesme. Kad se napiše nešto dobro, to je uvijek dobro, bez obzira na žanr. Dobro je da znalci rade to što rade a uistinu sve je vrijedno truda ako je dobro. Za sebe kažem da sam sretan čovjek jer imam gdje potrošiti višak energije. Neki kolege to uvažavaju, a neki kažu: Pih, »pjesnik na laku, glasnu dobu«. Međutim, valja znati da to nije nimalo lako ni u smislu versifikacije, ni u smislu ritma, unutrašnje dinamiku stiha, a o smislu napisanoga da i ne govorim…
Ideja i forma pjesme najčešće je u vlasti pjesnika, on je taj koji stoji na početku procesa kao svojevrsni šaptač i skladatelju i pjevaču, pa i aranžeru. A uz Runjića imao sam sreću raditi s prvim imenima estrade – Oliver kao pjevač, Stipica Kalogjera kao aranžer te još niz drugih skladatelja i pjevača.
Kažu da vas je na pisanje stihova za uglazbljivanje nagovorio Momčilo Popadić Pope.
– I Pope je bio prvo pjesnik pa novinar. Družili smo se i kao dobri prijatelji i kao kolege. Zajedno smo objavili prvu knjigu pjesama pod naslovom »Stepenište« 1966. godine. Moja se zbirka zvala »Pred obećanom zemljom«, a njegova »Glasno doba godine«. Pope je prvi počeo pisati pjesme za uglazbljivanje, surađivao je i s Runjićem, Rajkom Dujmićem i još nekima. Nagovarao je i mene, ali ja sam to tada smatrao »pjesništvom drugoga reda«. A onda sam tri godine bio član žirija koji je primao skladbe za splitski festival zabavne glazbe. Tad je na programu bila posebna večer dalmatinske šansone pa je trebalo imati dobre tekstove. Zato su me zvali. Taj su posao prije mene obavljali i tako vrsni pjesnici kao što su Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović i Mate Raos te Anatolij Kudrjavcev, Vojko Mirković… – svi smo popravljajući pjesme na neki način sudjelovali u stvaranju tih skladbi. Dakako, nismo se potpisivali tako da se ni ne zna naš udio u tomu.
I tako sam koncem sedamdesetih došao u kontakt s Runjićem, koji mi je tada ponudio da pišem za njega, dao sam mu ubrzo neke pjesme, koje se i danas rado pjevaju i često emitiraju. Tako je to krenulo. Znao sam tih osamdesetih imati i po desetak pjesama na splitskom festivalu, a Runjić je bio motor koji je tjerao na pisanje! No, uskoro sam to smanjio… Ipak, taj čovjek jako nedostaje i meni i tom žanru.
A Pope je bio hedonist pisanja. Više od mene i od mnogih, koji za potrebe pjevanja pišemo prvo iz gušta, a onda zarad svega drugog. Pope je od svega mogao stvoriti pjesmu, zapis reportažu, esej, kozeriju… on je to doveo do perfekcije. Pisao je u prvom licu i sve što je napisao imalo je magični šarm. Sjećam se jedne epizode – bio je razrok, štraloć, što bi rekli u Dalmaciji, a razgovarao je s nekim koji je također bio razrok, pa je u uvodu intervjua napisao: Joj, koji je gušt razgovarat s čovikom koji te gleda pravo u oči! I to je bio Pope, pjesnik i zafrkant… Bili smo nerazdvojni, i dok još nismo bili tako poznati znali smo se predstavljati ljudima – on da je Fiamengo, a ja da sam Popadić!
Preglasni redikuli
Taj duh zafrkancije imanentan je Splitu! I u najozbiljnijim situacijama. Poput smrti Mosora, kojeg su prijatelji oplakali na najduhovitiji mogući način!
– Taj duh Splita u običnim je ljudima – na peškariji, na pazaru, na Pjaci… To je ono mediteransko trošenje vremena na otvorenom prostoru, koje nikoga ni na što ne obavezuje. Ali ni ne vrijeđa. Naprosto, izlazi iz tradicije i mentaliteta.
Za mene je najveći splitski humorist Marko Uvodić, kojeg je i Smoje uzimao kao motiv za svoje pisanje – Smojin dramski tekst »Roko i Cicibela« je zapravo preradba Uvodićeve novele »Dujkin dvor«. Uvodić je bio majstor »smijeha do suza«, iz neke tragične situacije znao je napraviti veselu priču, kao onu legendarnu, kad čovjek nosi lijes i ide pokopati svoje dijete (igrao ga je Boris Dvornik). Nosi tako lijes gradom, a prijatelji ga zovnu u konobu na piće. U ponoć, teturajući ulicama, čovjek se sjeti da je zaboravio u konobi lijes… To su te crno-humorne situacije koje su imale ljudsku crtu. To nije bilo ismijavanje da čovjeka poniziš…
Svaki dalmatinski gradić ima i svog redikula – ponekad se radi o blagoj zafrkanciji koja ne ostavlja »trajne posljedice«, ali to zna prerasti tu dimenziju, biti okrutno.
– Da, u Splitu zaista ima mnogo redikula, čudaka, osobenjaka – sad već i previše. To su zapravo ljudi sa specifičnim umišljajima. Postali su preglasni, a onda im se i u medijima posvećuje veća pažnja nego onima koji pažnju zaslužuju! Ispada, da ako želiš nešto postići – budi redikul! To su zapravo dragi ljudi koji imaju tu neku žicu drugačijeg, koja funkcionira u ambijentu goldonijevske pjace ili dvora – svi sa svakim i nitko ni s kim! Dva dvora, dvije balature, dva stepeništa i pjaca – to i nije nego pozornica života, sve se tu događa. Takav je i Get u jezgri Dioklecijanove palače, gdje ima još starih kuća u kojima su nekad živjeli autohtoni stanari. Tih Splićana više gotovo da i nema. Preplavili su ih i otočani, boduli, i zabrdski Vlaji. Vlaji su u splitskom konglomeratu glasniji i ne daju se asimilirati, boduli su pak tiši, drže svoj žareći oblik života. I ja sam takav.
Kad već spominjete vlaje i bodule, moram spomenuti kulturnog poslanika Splita na mnogim područjima, posebice kazališnom, kojeg je do kraja života pratila rečenica koju je dosta bezazleno plasirao u jednom svom tekstu »Pusti zeca, ubij vlaja!«. Ovovjeki mu Split to nije oprostio.
– Mislite na Anatolija Kudrjavceva? Tolju. Njegov, nazovimo ga tako, peh bio je u imenu: svi su mislili da je stigao iz nekakvih ruskih tundra, a on u životu nije bio u Rusiji. Njegov je otac kao bjelogardejac bježao iz Rusije i tako stigao do Splita. Tu je oženio fetivu Splićanku i tako je Tolja rođen u Velom Varošu, srcu težačkog Splita. On je o svakoj kući u Varošu imao priču. Znao sam često s njim šetati gradom. Tolja je bio žestoki kazališni kritičar, ali ljude nije vrijeđao – u biti je bio nježni tradicionalist, čovjek koji je poznavao i prepoznavao stvari. S kojim se više puta nisam slagao, ali sam poštovao njegovu dosljednost… Bio je čovjek od formata, arbitar Splita i hrvatskog kazališta, iako nije nikad želio biti mjera stvari. Kao ni Dalibor Foretić i Petar Brečić. Oni su neponovljiv trolist hrvatske kazališne kritike, tercet do čijih se mišljenja držalo – sva trojica su dobila Sterijinu nagradu za kritiku.
Trolist kazališne kritike
U tom kontekstu moramo se sjetiti i Miljenka Smoje, čovjeka koji je pišući svoje kolumne i reportaže popularizirao Split i Dalmaciju više i šire od bilo kakve planske i ciljane propagande.
– Smoje je bio novinar par excellence, pisao je jezikom običnog puka, bio neka vrst njegova glasnogovornika. Ujutro se nakon čitanja novina običavalo reći: Vidi, baš sam ja htio reći to što je Smoje napisao! Takav je bio i Mosor, i Pope – njih dvojica su vrsni učenici Miljenka Smoje. A svaki je donio nešto svoga, nešto otkačeno što je pripadalo samo njemu, a opet je bilo tako ljudski razumljivo i blisko, jednostavno do neba, svakom prihvatljivo…
Prijatelji se osipaju… S kim se družite danas u Splitu? Imaju li Smoje, Pope, Tolja, Mosor, nasljednike svog duha?
– Više od prijatelja, osipa se naša želja za druženjem. Nekada smo bili više sami, pa smo osjećali potrebu da prošetamo, da sjednemo u kavanu, konobu, da idemo na predstave pa i na probe, pratili smo i pučka kazališta… Odlazio sam na predstave glumaca-amatera s kojima je radio Marin Carić, Hvaranin, još jedan dragi prijatelj kojeg više nema, a tako nam nedostaje… Da, nekad se više družilo, živjelo se zajedno, više se i pričalo – imali smo ugrađen »čip« potrebe da se s nekim vidimo. A danas su televizor i kompjutor čovjeku društvo i prijatelji… Znate onu o četvorici prijatelja koji su se našli u kavani i do sita se napričali? O čemu, kako? Svaki preko svog mobitela. To je danas tako, nažalost.
