CANNES Meksički sineast Carlos Reygadas voli izolirane predjele filmskih krajolika. Kultni »Japon« bio je ambijentiran u meksičkim brdima, izvrsno »Tiho svjetlo« uranja u komunu Menonita, a najnoviji »Post Tenebras Lux« nanovo priziva vedute »Japona«. U tim zabitnim predjelima Meksika nalazi se vila imućne obitelji koja živi u dosluhu s prirodom, s psima i kravama, iako susjedima nije jasno zbog čega oni vjeruju da stabla pričaju i međusobno opće. 

    Uvodni bukolični kadar prati njihovu izgubljenu kćer koja zove braću, mamu i tatu, prestrašena grmljavinom koja najavljuje sveopći diluvij. Kad se vratila kući, u njenu sobu ulazi fluorescentna crvena spodoba nalik Belzebubu, valjda zato da bi nam autor dokazao kako Weerasethakul nije jedini koji voli mitove i legende (sjetimo se majmuna sa zeleinim fluorescentnim očima u »Ujaku Boonmeeju«). No, nitko nije siguran da li su svjetovi njenih roditelja komplementarni ili pokušavaju jedno drugog eliminirati. Zato pokušavaju pronaći lijek za vlastite bračne frustracije izletom u Pariz, gdje se pridružuju orgijama u erotskoj sauni. Ali one neće ništa riješiti i vraćaju se doma s više neuroza nego prije. Povrh svega, život će im zagorčati traumatizirani seljak koji posjećuje sastanke anonimnih alkoholičara. Ovo je uz Caraxov »Holy Motors« definitivno najbizarniji film čitave konkurencije, ali i jedan od najboljih.   

Zanimljivi Rosales

Bračnim problemima bavi se i najnoviji film genijalnog Jaimea Rosalesa »Sueno y silencio« (Zvuk i tišina), trenutno jedne od najzanimljivijih faca koje je iznjedrio španjolski autorski film. Poput prethodnog filma »La soledad« (Samoća), nedavno prikazanog u riječkom Art-kinu u sklopu Ciklusa novog španjolskog filma, a u kojem se majka mora suočiti sa smrću njene bebe koja je nastradala u terorističkom napadu ETA-e na autobus, tako i u »Zvuku i tišini« prikazanoj na »Quinzaineu« imamo motiv žaljenja, kad španjolski arhitekt i njegova žena učiteljica koji žive u Francuskoj izgube mlađu kćer u automobilskoj nesreći. 

    Neobična scena njena sprovoda snimana je u stvarnom vremenu, kad lijes podižu dizalicom jer su niše smještene previsoko. I ovdje Rosales preferira glumačke improvizacije (film nema klasični scenarij), minimalizam crno-bijele fotografije i neuredno kadriranje. 

 Ludara Kidman

Konkurencija je donijela i najnovijeg Leeja Danielsa, autora čiji je prethodni pretjerano stilizirani film »Precious« o pretiloj crnkinji koja mora otrpjeti lančane majčine udarce teflon tavom oduševio kritiku, iako mi je njegova pornografija bijede bila prilično problematična. Sada se iskupio solidnom adaptacijom romana Petea Dextera »The Paperboy« (Novinar) u kojem novinar Matthew McConaughey dolazi krajem šezdesetih u floridski gradić na poziv enigmatične i dostatno vulgarne white trash ludare Nicole Kidman (uloga puno duguje njenom liku prognostičarke iz Van Santove »Žene za koju se umire«) kako bi otkrio pravu istinu o njenom muškarcu, sirovom Johnu Cusacku s kojim se dopisivala, a koji čeka smrtnu kaznu, iako ona vjeruje u njegovu nevinost. 

    U istrazi im pomaže novinarev mlađi brat Zack Efron koji uglavnom pozira u donjem vešu. Iako ovo nije vrh američkog filmskog pulpa, Daniels se bolje snalazi s ljekovitom mokraćom Kidmanice koja liječi opekline od meduze na Efronovim pločicama i glumljenjem orgazma koji će njena zatvorenika dovesti u ekstazu, sve garnirano izvrsnim soul soundtrackom. 

    U sklopu »Quinzainea« prikazan je i suludi »Sightseeres« (Turisti) Britanca Bena Wheatleya koji iza sebe ima kultni »Kill List«. Sada se vraća na sličnu ubojitu listu s parom zaručnika koji tijekom turističke ture po muzejima i pitoresknim britanskim selima postaju masovni ubojice. Riječ je o komadu čiji prosede puno duguje novijim izdancima britanske horor komedije poput »Zore živih mrtvaca«.