Izbori u SDP-u: Vrh stranke nosi slavu, ne i moć

Na konvenciji će SDP dobiti 17 članova Predsjedništva i četiri potpredsjednika, no politička moć izabranih možda neće biti u skladu s novim, visokim funkcijama – oni koji ne budu po ukusu Zorana Milanovića bit će samo stranački manekeni

Kad se u subotu 2. lipnja slije dvije i pol tisuće SDP-ovih delegata na izbornu konvenciju vladajuće stranke, bit će izabrani moćnici nove Hrvatske za četiri godine koje slijede. Socijaldemokratska partija u to ime širi vodstvo, dosadašnje deseteročlano Predsjedništvo dobiva 17 članova, a predsjednik Zoran Milanović koji je na krilima izborne pobjede bez protukandidata, dobit će četiri izabrana najbliža suradnika, nova potpredsjednika koji bi trebali biti kreatori SDP-ovih politika i najmoćniji ljudi u Hrvatskoj. Ili će to barem pokušati biti.

SDP-ovci u mladoj Vladi nemaju danas puno vremena za ideologiju i filozofiju, mjere donose na dnevnoj bazi, a ministri rade 12 sati dnevno. Stranački rad se pokušava ne zanemariti, te se ako ništa drugo šef stranke, svi ministri i čelnici Sabora, kao i članovi aktualnog Predsjedništva sastaju svi zajedno jednom mjesečno na Ibleru da razbistre politiku svih resora na jednom mjestu.

To je mjesto na kojem Milanović ministrima daje glavne smjernice rada, poentira što je bitno u kojem od resora, a povremeno i dijeli packe onima koji to možda zaslužuju. Mjesečni sastanak na Ibleru je SDP-ov »sat razredne zajednice«, tu se broje opravdani i neopravdani satovi (ili u ovom slučaju, gafovi), a bez ikakve sumnje jedina osoba čija je riječ bitna zapravo je samo »il presidente« – Zoran Milanović, by himself.   

Mirna budućnost

Pritom, uz njega, mnogo značajniju ulogu u političkom radu od formalnog vrha stranke zapravo imaju ministri u Vladi, koji svakodnevno donose odluke i predstavljaju stranku u javnosti. Sigurno je da veći utjecaj imaju financ-ministar Slavko Linić, i potpredsjednici Vlade Branko Grčić ili Neven Mimica, koji danas nemaju nikakve više formalne funkcije u stranci, od primjerice Vojka Obersnela koji je član Predsjedništva, ili Zlatka Komadine koji je potpredsjednik stranke, ali svi znaju da Komadinin utjecaj na Milanovića nikad i nije bio sukladan visokoj funkciji koju je na Ibleru formalno imao.

Stoga, što su izbori u SDP-u nego – pitanje prestiža? Stvar se zapravo svodi na izbor »manekena« stranke.

Naime, ako sastav potpredsjednika koje izaberu delegati ne bude po ukusu Milanovića, neki od njih možda i neće biti stvarno moćni koliko bi im to funkcija trebala omogućiti. Neformalni kanali u SDP-u neobično su važni i, kako kaže jedan naš sugovornik koji se upravo natječe za ulaz u vrh SDP-a:

– Čak ni ta protokolarno viša funkcija u stranci ne garantira automatski i stvarnu moć u politici Hrvatske, no svakako lijepo ti se vidi u CV-ju i to je dobra baza da idući puta nakon izborne pobjede imaš lakši ulaz na viša mjesta u vladi. To ti svakako jamči mirnu budućnost i za pet do deset godina unaprijed.

Naš sugovornik ističe da u današnjem, Milanovićevom SDP-u, funkcija nikad ne mora biti mjerilo utjecaja, jer i danas postoje visoko rangirani ljudi čiji je pristup Milanoviću, i Banskim dvorima, minimalan.

– Autoritet proizlazi iz osobe, ne iz funkcije. Na primjer, pogledajte Slavka Linića ili s druge strane Željku Antunović koja je formalno u Predsjedništvu još uvijek, mada ima 0 posto utjecaja i moći. A opet, biti potpredsjednikom jaka je stvar, nemojmo se zavaravati, kaže jedan od kandidata.

S druge strane, i sam Milanović očekuje da uz njega budu ljudi s kojima svakodnevno surađuje i vjerojatno upravo zato kandidata ovoga puta ima »na bacanje« – praktički cijela Vlada, osim Slavka Linića i Ante Kotromanovića, natječe se za mjesta u Predsjedništvu, a time i za četiri potpredsjednika.   

Dva izborna kruga

Novi izborni sustav u SDP-u je, međutim, specifičan i predviđa da tek nakon izbora 17 članova Predsjedništva, oni koji prođu svoju kandidaturu za potpredsjednika ističu na licu mjesta, na samoj konvenciji, i tek tada slijedi drugi krug izbora, a ukupno se za 17 mjesta natječe čak 34 kandidata. Zato je većina još u izjavama izuzetno suzdržana. Primjerice, kao jedan od poželjnih budućih potpredsjednika spominje se ekonomski strateg SDP-a i potpredsjednik Vlade Branko Grčić, no on vrlo oprezno govori o izborima.

Nema šanse prognozirati tko ce zapravo biti četiri nova potpredsjednika. Na primjer, do jučer je kao Zoranov miljenik slovio Željko Jovanović. Sad je odjednom to, kao, opet postao Vojko Obersnel. Oni su si dvojica pak izravni konkurenti kao kadrovi iz Rijeke. Ali, treba biti skeptičan prema svim tim medijskim spinovima, jer niti se tako lako postaje Zoranovim miljenikom, a još se teže to prestaje biti bez vidljivog razloga. Vjerujem da naši delegati svih pažljivo prate, i jako dobro znaju tko najbolje predstavlja politiku stranke, kaže jedan od iskusnijih članova iz vrha stranke.

– Natjecat ću se za Predsjedništvo, evo odlučio sam da se više stranački angažiram sad kad imam i visoko mjesto u Vladi. Ionako zajedno sa Zoranom puno radim na formuliranju politike Vlade, pa onda je logično da i u stranci moja pozicija bude sukladna tome, ukoliko delegati tako odluče, to osjećam kao neku vrstu osobne odgovornosti.

No, da li ću se uopće kandidirati za potpredsjednika, vidjet ćemo, to će ovisiti o masu stvari, kaže Grčić kojega je, navodno, bilo teško nagovoriti da uopće iz Splita pristane otići u Vladu u Zagreb, ali sada je eto »pristao biti sve što Milanović hoće«, da parafraziramo pjesmu.

Na pitanje nije li, u tom smislu, izbor potpredsjednika baš u ovako strukturiranom SDP-u samo stvar prestiža, a manje politički odgovorna funkcija, Grčić kaže:

– Možda ste na neki način vi i u pravu, ali opet, nije nevažno tko čini vrh stranke, to je valjda jasno.

I većina drugih kandidata je na sličan način suzdržana, pa je tako iz predsjednika riječkog SDP-a Vojka Obersnela sve do prije nekoliko dana bilo nemoguće iščupati priznanje da ima ambiciju biti potpredsjednikom. Jednako je oprezan i Arsen Bauk koji ni do danas ne želi javno iskazati dokle mu seže ambicija na ovim izborima, mada neosporno ima velik utjecaj na kreiranje politike stranke i Vlade.   

Neskrivene ambicije

Ali ima i onih koji razmišljaju suprotno, i vrlo transparentno najavljuju da bi željeli biti potpredsjednici, primjerice ministar poduzetništva Gordan Maras ili ministar obrazovanja Željko Jovanović.

– Ne vidim razlog da jasno ne kažem da želim biti kandidat za potpredsjednika SDP-a. Petnaest godina sam u stranci, dvije godine sam bio potpredsjednik Foruma mladih SDP-a, pa dvije godine njegov predsjednik, pa šest godina poslovni direktor stranke, pa četiri godine zastupnik, i sada ministar. Ništa ne dolazi samo, preko noći, ali nakon toliko godina rada, želim dati još više svog angažmana stranci, a s druge strane, stranačka baza me itekako poznaje, puno sam na terenu, i potpuno je legitimno da iskažem ambiciju, kaže mladi ministar Gordan Maras koji je u procesu kandidiranja prikupio deset puta više potpisa članova stranke nego je bilo potrebno, čak 3.800.

Slično nastupa i Željko Jovanović koji je među prvima jasno kazao da će se kandidirati za potpredsjednika, i također ima preko 3.000 potpisa.

– SDP, sada kada je na vlasti, mora ojačati stranački rad na svim nivoima, pa je odluka o proširenju i jačanju uloge predsjedništva stranke, te izboru četiri potpredsjednika upravo korak k tom cilju. To je i moj osobni motiv zašto se kandidiram za potpredsjednika stranke, jer mi 22-godišnji rad u vodstvu riječke organizacije, gdje smo svo to vrijeme na vlasti, daje obvezu da svoje stečeno znanje, iskustvo i organizacijske sposobnosti, pa da se našalim i svoju hiperaktivnost, usmjerim u jačanje SDP-a na nacionalnom nivou.

SDP se mora još jače profilirati kao snažna socijaldemokratska stranka kojoj je u centru pažnje uvijek slobodan čovjek s pravima na kvalitetan život, kaže Jovanović.

Po njemu, potpredsjednici SDP-a, ali i članovi Predsjedništva moraju biti što češće na terenu širom Hrvatske jer samo na taj način stranka može jačati.

– Ima puno kvalitetnih kandidata, i to je snaga SDP-a, a uvjeren sam da će delegati konvencije izabrati najbolje. Među njima vidim i sebe, jer ja se i ne kandidiram protiv svojih kolega nego za potpredsjednika, kaže otvoreno.  

Faktor matematike

Svoju kandidaturu za potpredsjednike dosad su javno obznanili, ili je bar nisu demantirali, i aktualni potpredsjednici Milanka Opačić i Zlatko Komadina, šef Sabora Boris Šprem i potpredsjednik Vlade Neven Mimica, te vjerojatno i sadašnji član Predsjedništva Ranko Ostojić, spomenuti Branko Grčić…

Među onima koji su se kandidirali za Predsjedništvo još su i Mirando Mrsić, Rajko Ostojić, Mirela Holy, Tihomir Jakovina, Arsen Bauk, Nenad Stazić, Davor Bernardić, Josip Leko, Biljana Borzan, Željko Sabor, Siniša Hajdaš Dončić, Mihael Zmajlović, Marina Lovrić Merzel, Marin Jurjević, Tomislav Zrinski, Vedran Grubišić…

Faktora odlučivanja na samoj konvenciji bit će najmanje tri: prvo, to je opća popularnost kandidata pred delegatima, pri čemu upravo Maras kao stranački radnik s terena i Jovanović kao izrazito vidljiv u javnosti, mogu imati velike šanse.

Drugi je faktor možda i važniji – to je Milanovićev mig, njegova sklonost nekome koju on, doduše, javno neće nigdje izreći, ali postoje jaki neformalni stranački kanali kojima se takve informacije šire. Još su važniji napisi u medijima, javna slika koja se predstavlja o tome tko je Milanovićev miljenik ili favorit, a to je ponekad čak i golim okom vidljivo, ovisno o tome gdje je tko pred kamerama pozicioniran na nekim protokolarnim prilikama, doslovce – tko sjedi prvi do šefa pred kamerama i fotoaparatima.

Iz takvih PR radionica dolazi u ovom trenutku informacija da bi Milanović svakako u svom najužem timu rado vidio Borisa Šprema i Nevena Mimicu, primjerice, a ovisno o tome tko informaciju plasira, variraju i ostali Milanovićevi navodni favoriti, pa tako jedni tvrde da mu je miljenik Vojko Obersnel, a drugi, potpuno suprotno, da je to Željko Jovanović. Do konvencije šef SDP-a će sigurno kao »visoki neimenovani izvor« poslati vrlo jasne poruke o tome koga vidi uza sebe u vrhu stranke.

I treće, i najvažnije – matematika. Naime, SDP ima sustav regionalnih kvota. Iako će svi kandidati za Predsjedništvo (a time posredno i za potpredsjednike u drugom krugu) biti na istom listiću, delegati najprije, ovisno o tome iz koje regije dolaze, zaokružuju po dva imena iz pet regija (Istra-Rijeka-Lika, Dalmacija, središnja Hrvatska, Slavonija, sjeverna Hrvatska), te tri iz Zagreba, što čini ukupno 13 članova Predsjedništva.

Uz to, svaki delegat zaokružuje još četiri imena na općoj nacionalnoj listi i četiri kandidata s najvećim brojem glasova nakon regionalnih pobjednika također ulaze u 17-člano Predsjedništvo.

Komplicirano, ali u prijevodu to znači da ce najmanju šansu za ulaz zapravo imati oni kandidati koji dolaze iz najjačih SDP-ovih baza: Zagreba, Rijeke i Dalmacije. Većina ministara ulaze na listić kao kandidati iz Zagreba, ali upravo zbog toliko velike konkurencije može se dogoditi da u Predsjedništvo jednostavno uopće ne uđu neki jaki ljudi SDP-a, pa čak možda ni neki od onih koji slove za najizvjesnije kandidate za potpredsjednike.   

Ziheraški model

Teoretski, iz Zagreba može proći najviše sedam kandidata – tri po kvoti i četiri po nacionalnom ključu, a ukupno ih je više od deset samo iz Zagreba.

 – To vam znači da možda neki potpredsjednici Sabora, kao što je možda Nenad Stazić ili Josip Leko, pa čak ni neki ministri neće ući ni u Predsjedništvo, a kamoli među potpredsjednike. Zato neki ljudi, poput Davora Bernardića ili Rajka Ostojića jasno i kažu da žele u Predsjedništvo, ali ne i u potpredsjednike, pojašnjavanju dobro upućeni SDP-ovci.

Slično je i s kandidatima Rijeke i Splita, gdje se po kvoti biraju po dva, a istaknute su po tri kandidature (u Rijeci Obersnel, Jovanović i Komadina, a u Splitu Bauk, Grčić i Ranko Ostojić).

Ako na nacionalnoj listi prođu svi mogući kandidati iz Zagreba, tada je moguće da iz Rijeke i Splita udu samo po dva zagarantirana kandidata, što također znači da neki današnji favoriti, sve redom jaki ljudi SDP-a, mogu ispasti već u prvom krugu i potpuno nenadano postati luzeri.

S druge strane, »slabe« regije, poput Slavonije i sjeverne Hrvatske, imaju deficit kandidata – praktički je ulaz u Predsjedništvo Slavoncima Biljani Borzan i Željku Sabi ili novom ministru prometa Siniši Hajdašu Dončiću iz Krapine zajamčen već sad i »traži se kandidat više«. Kandidatima iz Zagreba tako treba oko 1.100 glasova da prođu, a nekima iz Slavonije bit će dovoljno i 400 glasova da uđu u vrh stranke.

– To je ziheraški model i osobno ga ne podržavam. Ali jedini je na snazi, i zato ostajem kandidat, tumači ovih dana Vojko Obersnel.

 Sustav je vrlo rizičan, čak i za najbolje kandidate medu nama, kaže pak oprezno Gordan Maras.

Tenzija stoga u stranci raste uoči konvencije, a lobiranja na terenu bit će glavni motiv rada većine ministara i kandidata kroz naredne tjedne do 2. lipnja.

Fokus se nakratko seli u partiju – ima li uopće koga u Banskim dvorima, osim premijera Milanovića koji je već danas jedini siguran pobjednik?!