Naravno, postoji i druga opcija, a kaotične scene iz bračkog mjesta Pučišća, samo su mali uvod u to kako bi one mogle izgledati. Na toj, mikrorazini, jasno se pokazalo kako hrvatski socijalni lonac kuha i kako, uz malo poticaja, može lako odletjeti u zrak.
Poduzeće Jadrankamen bačeno je na koljena u protekla dva desetljeća i dugovi su takvi da se treba otvoriti stečajni postupak. Sindikati ne prihvaćaju stečajnog upravitelja kojeg je odredio sud i kreću u krajnju radikalu. Sindikalni čelnik Tonči Drpić u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju prošlog tjedna otvoreno prijeti. »Past će krv, kaže vam to imenom i prezimenom ja, Tonči Drpić, u ime “Jadrankamenovih” gladnih radnika! Mi nećemo nikoga prvi napast, no ako nas netko takne, znat ćemo se obranit«, veli Drpić na najavu da bi stečajni upravitelj mogao u firmu ući uz pomoć interventne policije (što je zakonom osigurana mogućnost u ovakvim slučajevima). Policiji poručuje da osim kola Hitne pomoći sa sobom na Brač dovede i kola pogrebnog poduzeća.
Stečajni upravitelj je naposlijetku ipak ušao u četvrtak u Jadrankamen, a sukobe većih razmjera spriječila je interventna policija na prilično jednostavan način – blokirajući ranim jutrom sindikalne čelnike još na izlasku iz njihovih kuća. Za razliku od Drpićevih prijetnji, na koje nitko nije ni trznuo, reakcija na policijsku akciju (legitimnu i profesionalnu – to se mora reći, što god mislili o situaciji radnika Jadrankamena), izazvala je znakovitu buru. Oporba je »šokirano« u Saboru tražila odgovore na pitanja zašto se policija šalje na radnike, zazivala ministra unutarnjih poslova i premijera, a mediji su se, očekivano, sladostrasno bacili na kadrove u kojima se plavci sučeljavaju s radnicima Jadrankamena.
Svi sastojci za kaos su, dakle, tu: i radnici podivljali od svoje situacije u koju su dovedeni krajnje sumnjivim poslovnim radnjama, i opozicija koja ne preza iskoristiti njihov jad kao svoje pogonsko političko gorivo i mediji s kantom benzina (krv i strah se super prodaju, zar ne?) u rukama. Samo što, srećom, stanje u zemlji ipak nije takvo da bi ova kombinacija mogla odjednom planuti u požar širih razmjera koji bi prijetio progutati krhke institucije ovdašnjeg demokratskog društvenog uređenja.
Zasad. Jer u narednih dvanaest mjeseci, narednih godinu dana raspleta, ništa nije nemoguće.
Hrabri, pametni i oni drugi
Naime, bez obzira na umirujuće riječi sa sjednice Vlade na kojoj je donešena odluka o poskupljenju struje i plina, to zasigurno nisu posljednje loše vijesti. Restrukturiranja u javnim poduzećima značit će sigurno i da će određeni broj ljudi ostati na ulici. Uostalom, i iz Vlade su sami najavljivali kako se neće produživati ugovori na određeno vrijeme. Vlada je, nadalje, odlučna da kroz Zakon o reprezentativnosti ukine neograničeno produženu primjenu kolektivnih ugovora ne otvarajući Zakon o radu. Sve to i dalje će podebljavati socijalne tenzije prije nego neki novi zamah gospodarstva bude mogao primiriti strasti. Pritom, tko zna koja još medijska mina čeka na putu, poput one o tobožnjoj novoj mjeri za borbu protiv nezaposlenosti – radom besplatno (nit’ je mjera bila nova, nit’ se radi besplatno), a koja bi mogla opet izazvati histeričnu reakciju javnosti. Na cijelu jednadžbu koja odiše barutom, treba dodati i suptilnu pojavu Prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića, koji jednostavno razmišljanje o javnom efektu svojih izjava smatra poslom jalovih slabića i prevaranata. Čuvena rečenica o tome da se manje priča na mobitel pa će biti novca za skuplju struju vrlo vjerojatno drži vodu (obzirom na statistike o potrošnji impulsa nacije), no tvrdoglavo dolijevanje ulja na vatru nekad ipak nije karakteristika pametnih i hrabrih političara. Nego onih drugih.
Sve skupa, sve unutarnje napetosti i slabosti Hrvatske, sav taj pritisak koji se iznutra skuplja, vrlo vjerojatno nije dovoljan za eksploziju. Međutim, uz malo vanjskog poticaja, stvari mogu temeljito otići izvan kontrole. Ukoliko, dakle, Europska Unija zaroni frontalno u novu recesiju (usput, smiješno je čitati ovih dana o Hrvatskoj recesiji s dvostrukim dnom – to »dvostruko« dno u našem slučaju izgleda kao duboka udolina, prekinuta ne s malim brdašcem, već tek s jednim mikroskopskim zarezićem), nemoguće je očekivati hrvatski zamah. A ukoliko se, pritom, stvari pogoršaju s, primjerice, Iranom, pa cijena goriva odleti do bogtepita kolikih razina (a s njom i cijene svega ostalog), Hrvati bi mogli upoznati što je, doista, prava kriza.
Spasitelj s Bleiburga
