Povijest bolesti

Zoran Milanović nikad ga nije volio

Tihana Tomičić

Komadina je bio 2007. godine protivnik Milanovićeva izbora za predsjednika SDP-a, što je očito trajno narušilo njihov odnos, a kap koja je prelila čašu je afera Žuta Lokva 



Bilo je predvečerje, topao siječanjski dan, ova zima bila je najtoplija ikad. U Zagrebu kao da je već proljeće. Dogovorila sam kavu s ministrom, da malo vidimo kako se osjeća na novom poslu, da čujemo što ima novog, koje će si suradnike izabrati, možda da objavimo koji novi projekt pokreće. Ured je smješten u Kockici, nekadašnjem sjedištu Partije, na desetom katu. U povjerenju, toliko visoko u toj zgradi zadnji put sam bila još kod Račana u SKH, ne pitajte kada… (onda dok su još partijske službe simultano snimale i »skidale« intervjue – zato autorizacija nije ni bila potrebna!). Kratko sam pričekala ministra, pred uredom gužva, nekoliko puta ulazi i izlazi Vladimir Ferdelji, Dražen Breglec, vidi se, nestrpljivo čeka susret s novim ministrom. 


    Ulazim, srdačno se pozdravljamo, stara kompa iz PGŽ… Kockica još ima na zidovima onu prastaru drvenu lamperiju, užas, ali ured prostran, sivi kožni trosjedi i fotelje, veliki prozor gleda na grad, prema Sljemenu, nebo je crveno, i sutra će biti lijep dan… 


    – Ova prostorija nema klimatizaciju. Nema zraka. Ne da se disati, odmah kaže ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Zlatko Komadina. 


    Znala sam, ovo ne sluti na dobro.     Nakon 103 dana u tom uredu, od čega je gotovo trećinu proveo na bolovanju, slomljen naporima u najvećem resoru u Vladi, u kojemu među ostalim pokriva i 55 javnih poduzeća, pa i ona najveća, s najviše zaposlenih i najviše afera, kao što su HŽ i HAC, Zlatko Komadina dao je ostavku. Nedostajalo mu je zraka. Osim što je to dovelo do prve parcijalne rekonstrukcije Vlade, Komadinina ostavka vjerojatno će bitno utjecati na ukupne odnose u vrhu SDP-a, a pogotovo na odnose u regionalnom SDP-u, gdje su se njegovim odlaskom s mjesta župana u prosincu prošle godine karte već nanovo zamiješale, i u samo tri mjeseca uspostavili potpuno novi odnosi. 

   Borba s vjetrenjačama




Zlatko Komadina ostavku je dao iz zdravstvenih razloga, navodno je tjedne proveo po doktorima, pregledao je sve živo, i svakako – ne osjeća se dobro. Nije sporno da se na odlazak odlučio zbog zdravlja. Kažu ljudi koji su mu skloni da se, kao ordinarni poštenjačina, čovjek koji je desetogodišnji mandat na čelu Primorsko-goranske županije završio bez ijedne mrlje, s čistom proračunskom bilancom i niti jednim namještenim javnim natječajem, nije snašao u borbi s kosturima koji hrpimice ispadaju iz HDZ-ovskih ormara u tom ogromnom ministarstvu »neba i zemlje«. 


    Takvi su i komentari na raznim portalima, dobar dio običnih građana podržava ga u odluci da ode ako vidi da se bori s vjetrenjačama, naročito što je zbog svega brzo obolio. I njegov zamjenik Zdenko Antešić, koji ostaje u ministarstvu, ovih dana izjavljuje: »Naravno da kosturi još ispadaju iz ormara, svaki dan, i još će ispadati, nego što«. Sav taj stres brzo je slomio Komadinino zdravlje, i premijer Zoran Milanović rekao je punu istinu kad je, po ostavci, izjavio da Komadina nije otišao zbog nesuglasica. »Dapače, bolje smo surađivali otkako smo zajedno bili u Vladi nego ranije«, iskren je bio Milanović. 


    I istina je: šef stranke Zoran Milanović dao je Komadini puno povjerenje pri sastavljanju svoje vlade. Zbog njega je donio »Lex Komadina«, presedan, omogućivši mu da ode s čela županije, a da građani ne moraju na nove izbore. Potpredsjednik stranke dobio je težak i zahtjevan, ali snažan resor. Tko ovlada njime, ovladao je praktički i vladom, najvažnijim infrastrukturnim projektima, najvažnijim tvrtkama i kadrovima. Šef tog resora, ako je snažan i snalažljiv, a ujedno i dobar s ministrom financija, može – kako bi rekao Ivo Sanader – pokrenuti Hrvatsku. 


 Dodatna demotivacija


Problem je, međutim, osim u nedostatku energije samog ministra Komadine, ipak bio u još jednoj činjenici; njegov odnos s premijerom Milanovićem, ni njegovim ljudima, a takvi su danas gotovo svi u SDP-u, nikad nije bio idiličan. Komadina nikad nije bio Milanovićev čovjek, puno, stopostotno povjerenje nikad nije uspostavljeno. Ima na Ibleru ured, u koji praktički nikada nije ni ušao. A bez toplog dodira šefa, Kralja Mide, koji danas, sto dana od konstituiranja vlade još uvijek ima magični zlatni dodir, nitko u vladi ne može uspjeti. Pa ni Komadina. 


    Onoga dana kad se Komadina pojavio na Glavnom odboru SDP-a, nakon trotjednog bolovanja zbog ulkusne bolesti i meniska koljena, kako je glasilo službeno obrazloženje razloga ministrovoga izostanka s posla, i kad se javnost zgrozila nad time koliko je ministar fizički propao u samo nekoliko tjedana, Milanović je navodno na Ibleru prije sjednice, izribao Komadinu i jasno mu rekao: »Sad se moraš trgnuti, bonus je potrošen. Resor i javna poduzeća više ne mogu čekati. Imaš podršku, ali moraš se pokrenuti«. 


    Slično je premijer izrekao čak i na javnoj sjednici vlade nakon završetka ministrovog bolovanja: »Želim uspjeh ministru Komadini, koji sada mora popraviti tonus«. To je, međutim, za osjetljivu biljku poput Komadine ustvari bila i dodatna demotivacija. 


    Milanović više nije imao živaca za čekanje, iritiralo ga je što Komadini u ministarstvo moraju dolaziti kolege ministri, poput Slavka Linića i navodno i drugih, pa i HNS-ovih ljudi, »dati mu ruku«. Ministar nije imao energije, i samim time, niti kontrolu nad ministarstvom. Ostavka je stoga ostala jedini logičan čin. No, Milanović je ostao krut: nije je htio on objaviti, Komadina je sam morao napisati pismo i navesti razloge povlačenja, a informacija je službeno objavljena na webu vlade. 


    Ne može se pobjeći od činjenice da je Komadina napravio nekoliko velikih gafova u svoja 103 dana: kolege u vladi ne opraštaju mu što je među prvima znao da će postati ministar, i čak birati resor koji želi, a nije se dovoljno pripremio. Nije skrivao da želi biti graditelj, »neimar«, i dobio je pomorstvo, promet i infrastrukturu, resor u kojem može kadrirati u svom gradu Rijeci, u Luci, Lučkoj upravi, Jadroliniji, gdje može graditi novu prugu kao prvi i najjači projekt vlade. No, smatraju, nije se pripremio, nije baratao svim podacima, stoga mu se i dogodio gaf s brojem viška ljudi u HŽ-u. 


    Nije na vrijeme dogovorio najbliže suradnike, za pomoćnike je izabrao prosječne riječke kadrove, a javna komunikacija bila mu je iznimno loša, nije uspio dobiti svoje ljude iz PR-a da presele u Zagreb, a s postojećima u ministarstvu nije uspio izgraditi nikakav odnos. U vladi mu zamjeraju i što je uporno odbijao pomoć svih: 


    – Kako možete pomoći čovjeku koji to ne dozvoljava?! Htjeli smo mu uskočiti, nije se javljao. Dolazili smo k njemu, izbjegavao nas je. Nudili smo mu kvalitetne kadrove, on ih nije htio, a nije imao svoje, kažu neki od Komadini bliskih ljudi u vladi. 


    Na kraju, nakon bolovanja, kao prvi jači medijski plasman izabrao je Žutu Lokvu; najavio je da će se već ove godine početi graditi prva faza autoceste Rijeka – Žuta Lokva, tunel Vratnik, a potom iduće godine i ostalo. No, dobio je javnu poruku premijera Milanovića koji je rekao da od Žute Lokve nema ništa, a onda je tome prisnažio i ministar financija Slavko Linić. Istina je da Milanović nikada javno nije ni dao podršku tom projektu, čak ni u kampanji, a da je bila Komadinino glavno izborno obećanje, uz prugu i luku. Na njoj je lista SDP-a u 8. jedinici dobila maksimalan broj mandata ikad. Zato je Žuta Lokva bila kap koja je prelila čašu.   


Old school ekipa


Iz Komadinine vizure, to je bio krajnji dokaz da ga Zoran Milanović nikada »nije volio«, i da njegovu podršku zapravo uopće nema. Nije ni čudo da je stvar ovako završila. Komadina je bio protivnik izbora Milanovića za predsjednika stranke 2007. godine, nakon smrti Ivice Račana. Bio je old school ekipa sa Željkom Antunović. Onda je htio 2008. i sam biti predsjednik SDP-a, no odustao je. Milanović ga je percipirao kao svog glavnog oponenta. 


    Uostalom, s jedne sjednice Predsjedništva 2009. godine, potjerao ga je, ili se ovaj sam ustao, uglavnom Komadina je izjurio na stražnji izlaz. Cijelo vrijeme šef stranke mislio je i da Komadina loše vodi županijsku organizaciju: »Južnije od Plumbuma nema SDP-a na vlasti«, govorili su u njegovu krugu kritičari. 


    Sjekire su pokušali zakopati nakon tog incidenta, kad su razgovarali o Komadininoj mogućoj kandidaturi za predsjednika države, gdje ga je gurao Stjepan Mesić. Na ključnom sastanku Komadina nije međutim imao dovoljno odlučnosti da izgovori magičnu rečenicu: »Ja to želim biti«, i Milanović se odlučio, na prijedlog Ivana Račana i jedne mlađe ekipe, za Ivu Josipovića. Uoči zadnjih izbora, prošle godine, Komadina je napokon skupio hrabrosti i šefu stranke otvoreno rekao: »Želim biti predsjednik Sabora«. Ovoga puta, to mu nije pomoglo, šef ga je odbio, Sabor je dao ozdravljenom Borisu Špremu, a iako je Zvonimir Mršić bio spreman dati sve za resor prometa i infrastrukture, šef je na kraju taj resor ponudio Komadini. Htio je funkciju, dobio je funkciju. Ali, za njega pretešku. 


    Cijelo vrijeme rada u vladi Komadinu je pratila i nesklonost medija. Otpočetka su ga svi proglašavali sporim i neodlučnim, dobivao je najgore ocjene, palac dolje. A poznato je koliku naklonost medija trenutno uživa šef vlade. Prvi udarac je bila smjena pomoćnika Vladimira Ferdeljija, koji je kritizirao javnu upravu, a sada nakon Komadinine ostavke otvoreno izjavljuje: »Izuzetno mi je žao zbog ostavke, jer se radi o izuzetno pametnom članu vlade, što u ovoj vladi nije baš čest slučaj«. 


    Ferdelji je bio direktno Komadinino kadrovsko rješenje, i to odlično – ali, premijer ga je iz pedagoških razloga smijenio, da se i drugi ne bi sjetili kritizirati upravu u budućnosti. Ministar je bio duboko razočaran time, rekavši da je Ferdelji možda zaslužio žuti, ali ne i crveni karton. Ferdelji je bio prva kockica domina koja je srušila odnos dvojice jakih ljudi SDP-a. Nakon toga, ministar je problijedio i doslovno pozelenio, a ostalo je legenda – kolega ministar zdravlja Rajko Ostojić rekao mu je jednoga dana na vladi: »Zlatko, izgledaš tako umorno i loše, svrati do mojih na Rebro da te malo pogledamo«. Nakon toga je hospitaliziran.   


Briškula i trešeta


Ni ostatak kadrovske priče nije prošao bolje; bez natječaja su u HAC-u postavljeni ljudi Slavka Linića, Juro Bajić i Zoran Klarić. Mada se u Linićevom krugu zaklinju da sve to nema veze s činjenicom da su svi zajedno kartaški partneri, dapače da se radi o podvali Komadini i Liniću, jer je Bajiću navodno nuđen HŽ, pa je odbio, a onda se preko noći vjerojatno uz pomoć zamjenika Antešića našao u HAC-u, činjenica je da se afera dogodila u zadnjim trenucima bolovanja Zlatka Komadine. Afera je posvađala svih sa svima među riječkim kadrovima, i navodno zadnjih tjedana nema više briškule i trešete, a ni tradicionalne kave nedjeljom ujutro u Bonaviji. 


    Uostalom, Antešić nije ni skrivao da bi htio biti ministar, izjavljivao je da se sam sebi čudi koliko mu to dobro ide, no na kraju ostaje zamjenik i kod Siniše Hajdaša Dončića, jer i dalje uživa neupitnu naklonost Milanovića, koji ga je Komadini i oktroirao, za razliku od cijelog tima pomoćnika koji se, čini se, moraju početi pakirati za povratak kući. 


    Ni slučaj Hrvatske pošte nije bolje prošao, čim se vratio s bolovanja Komadinino ministarstvo je predložilo smjenu direktora Roberta Jukića, i predložilo riječki kadar, mladog i u inozemstvu educiranog Ivana Perkovića, no to je blokirano i prijedlog je povučen sa same sjednice vlade. Samo tjedan dana kasnije, Jukić je ipak smijenjen, ovaj četvrtak, ali izabran je drugi čovjek, Alen Premužak.    

 Navodno, Linić nije htio još jednu aferu nakon HAC-a, jer se bojao da će mu se pripisati imenovanje Ivana Perkovića, sina njegove dugogodišnje tajnice u Gradu Rijeci, Ivanke Perković, pa je stvar bila blokirana.   


Dva scenarija


Slavko Linić, kao alfa i omega riječke politike, a i aktualne vlade, davao je podršku ministru prometa. Kod SDP-ovaca uvijek zajedničko nadvlada osobno, i iako su dijametralno suprotnih temperamenata, Linić i Komadina uvijek su mogli funkcionirati zajedno. Dosad. Sad je ministru financija »pukao film« gledajući ministrovu neodlučnost, uostalom istina je da EU ne podržava daljnju cestogradnju nego razvoj željeznice, pa novca za Žutu Lokvu naprosto nema. A ovaj drugi je pak do kraja ostao nepovjerljiv, jer ga je Linić, kako je možda smatrao, iznevjerio još 2000. godine; kad je odlazio s mjesta gradonačelnika Rijeke, za nasljednika nije predložio njega nego Vojka Obersnela. Navodno, Komadina ni tada nije izrekao magičnu rečenicu: »Ja to želim«, a Obersnel jest. Ostalo je povijest. 


    Sada su moguća dva scenarija; Zlatko Komadina može svojom moralno čistom ostavkom izazvati dodatnu simpatiju stranačkog članstva, te ponovno dobiti funkciju potpredsjednika na konvenciji SDP-a 2. lipnja. No, isto tako, može ostati i politički mrtav, ako ne uđe ni u Predsjedništvo, čak i ako ostane u Saboru. Svoju epizodu s Milanovićem više-manje završio je, i jednako je tako moguće da među potpredsjednike pravocrtno uđu neki novi, malo mlađi ljudi, za koje se pouzdano zna da su Milanovićevi miljenici, iz Rijeke svakako Željko Jovanović, koji je ionako oduvijek Komadinin suparnik u stranci. 


    Tada mu ostaje da nastavi voditi primorsko-goranski SDP, no kako već neko vrijeme nije župan, utjecaj njega i njegovih ljudi kopni. Aktualni župan Vidoje Vujić tvrdi da nema ambicija biti kandidat za župana na izborima 2013. godine, teško da će i Komadina to više poželjeti nakon svega, i evidentno je da dolazi neko novo vrijeme, i neki novi ljudi. O njima će odlučivati – Zoran Milanović.