Puccini u riječkom HNK

"Manon Lescaut": glazba u funkciji drame

Ramiro Palmić

Samo dvije godine nakon torinske praizvedbe, krajem travnja 1895. godine, ovu Puccinijevu operu vidjelo je gledateljstvo riječkog Teatra Comunale. 117 godina od riječke prve izvedbe i 78 godina od posljednjeg uprizorenja u Rijeci, ovo djelo ponovo stiže na daske riječke Opere HNK Ivana pl. Zajca, pod glazbenim vodstvom Nade Matošević i u režiji Janusza Kice.     

  S glazbenog stanovišta predstava je u cjelini uzevši izvrsno uvježbana i pripremljena. Dirigentica Nada Matošević kontroliranom je pažnjom vodila orkestralne i pjevačke fraze, naglasivši belkanto i bujnu orkestraciju apsolutno dominantne glazbe, u funkciji drame.    


    Matošević je izvedbi udahnula potreban tempo i zamah, a kao dobroj poznavateljici Puccinijeve partiture imponiralo je njeno koncentrirano i angažirano vodstvo od prvog do posljednjeg akorda. Inventivni Janusz Kica u svojoj je režijskoj koncepciji iskazao neka osobna rješenja te predstavi dao suvremeniji i svježi izraz. Istodobno pokazavši istančan osjećaj psihološke karakterizacije likova s osobitim naglaskom na žensko-muški odnos dvoje protagonista, sačuvao je svevremensku vrijednost međuljudskih odnosa dvoje zaljubljenih. Scenograf Marko Japelj mjesto radnje smjestio je u prostor prostrane ogoljele scene, pri svakom promjeni dodavajući, za mjesto odvijanja radnje prepoznatljive stvari i predmete, pri tom dobro surađujući s kostimografom Leom Kulašom , koreografom Žakom Valentom te oblikovateljem svijetla Zoranom Mihanovićem. Discipliniran i uigran zbor savjesnom rukom dobro je pripremio IgorVlajnić. 


   Odlični pjevači


Pomno odabrani i ujednačeni protagonisti svoje su uloge ostvarili emotivno proživljeno i glasovno dotjerano. Gabriela Georgieva s mnogo je umjetničkog stila, prirodno i toplo dala glavni lik Manon. Ugodnim mekanim timbrom i mudulacijama lirska soprana sjajnih visina intonativne čistoće, golema unutarnja intenziteta, pokretljivosti i scenskim nastupom ostvarila je vrlo upečatljivu naslovnu ulogu. Tenor Branko Robinšak, član ljubljanske opere i umjetnik međunarodnog renomea, raskošnim glasom i zanosom bio je uvjerljiv De Grieux. Efektnim prijelazima, izdiferenciranom dinamikom i široko vođenim frazama te vrlo dobrom dikcijom dao je impresivnu glazbenu kreaciju ove kompleksne uloge iako scenski nije bio dovoljno okretan i uvjerljiv. Impresivno i snažno zvučali su i zajednički zapjevi Manon i Des Grieuxa, napose u drugom i četvrtom činu. Bas Siniša Štork s mnogo fino razrađenih detalja tumačio je Geronta, premda je za ulogu starog i lukavog bogataša djelovao suviše mladenački. Glasovno i scenski neodoljiv bio je Siniša Hapač kao narednik Lescaut. Studenta Edmonda, lepršavo je kreirao Sergej Kiselev, a Mirko Čagljević, Voljen Grbac i Kristina Kolar bili su sigurni i raspjevani u ulogama Gostioničara, odnosno Učitelja plesa i glazbenika. Ansambl riječke Opere predvođen jasnom i pažljivom rukom maestre Nade Matošević, agogičkim finesama i reljefnom dinamikom i poletnim muziciranjem izveli su arije, duete i skupne prizore. Istaknimo da je za cjelokupni uspjeh ove najnovije riječke glazbeno-scenske predstave, najzaslužniji upravo njezin glazbeni segment.