Megalomanija ili ludilo veličine označava patološko precjenjivanje sebe samog, svojih sposobnosti i mogućnosti. Pogođena osoba smatra se važnim političkim ili vjerskim likom, reinkarnacijom velike ličnosti, bogom, prorokom ili slično. Javlja se u sklopu paranoje, shizofrenije ili staračke demencije.

Sudeći po ovoj definiciji, megalomanija bi se bez puno zadrške mogla dijagnosticirati Republici Hrvatskoj, političarima koji su je vodili u posljednjih dvadeset godina i biračima koji su ih birali za odgovorne dužnosti. Najbolji primjer za ovu tezu hrvatski je sport, točnije gradnja infrastrukture za ono u što smo, dakako, »među najboljima na svijetu«. S obzirom da smo »među najboljima u svijetu«, procijenili smo da zaslužujemo i najbolje uvjete, ne pitajući se kako ćemo ih i čime platiti.

Umjesto tvornica, škola, vrtića, bolnica, knjižnica, diljem Hrvatske jedna za drugom minulih godina nicale su sportske dvorane. Uslijedila je ekonomska kriza i vrijeme da se plati što se platiti mora. Sportske dvorane su ili nedovršene ili zjape prazne, baš kao i proračuni, oni državni i lokalni. Međutim, banke ne zanima što se sa sportskom infrastrukturom danas događa. Banke traže svoje. Megalomanija je Hrvatsku tako otjerala u gadan problem. 

 Dužničko ropstvo

Posljednji šokantan primjer stiže nam iz Siska, grada u kojem je gospodarstvo u posljednjih dvadeset godina doslovce bačeno na koljena. Sisak je u javnosti nerijetko predstavljan kao grad koji umire, ali to se nikako ne bi moglo reći po analizi odluka njegovih lokalnih političara. Gradonačelnik Dinko Pintarić već se istaknuo darujući Crkvi vrijedne gradske nekretnine, ali ovo u što se upustio kad je gradnja sportske dvorane u pitanju zaslužuje da mu u kancelariju preseli cjelokupno Državno odvjetništvo, svi »uskoci« koliko god ih ima.

HDZ-ov gradonačelnik, naime, u veljači 2008. godine s predstavnikom Epsilon gradnje Tomislavovom Topićem potpisao je ugovor vrijedan oko 198 milijuna kuna. Grad koji umire – Sisak – toliko je imao platiti pravo gradnje i zakup tri objekata, od kojih je najvažnija i najskuplja nova gradska sportska dvorana. Trebala je koštati 158 milijuna kuna. Pintarić je Sisak na taj način uvukao u dužničko ropstvo Hypo banke. U političkim kuloarima Grada znatna uloga u ovom poslu pripisana je sisačkom djetetu Dragi Vidakoviću, čovjeku svojevremeno vrlo uglednom i utjecajnom u Hypo banci. Taj je, inače, nedavno svjedočio na suđenju Ivi Sanaderu.

Kad je gradnja dvorane započela, ispriječio se prvi ozbiljan problem. Nevjerojatno ali istinito, nitko se od sisačkih gradskih otaca nije sjetio da je na mjestu gdje je predviđena gradnja nekoć bilo odlagalište otpada, odnosno da bi to odlagalište moglo znatno poskupjeti gradnju dvorane. Od mjeseca studenog troškovi su s početne cijene skočili za 60 milijuna kuna. Ukupna cijena – oko 260 milijuna kuna. Tako opteretiti grad koji je doslovce na koljenima, u kojem radna mjesta nestaju u tisućama – to može biti samo posljedica megalomanije kakva je rijetko viđena čak i za hrvatske prilike. Otplata ovog monstruoznog leasinga protegnut će se na punih 26 godina.

Ukoliko pak Grad Sisak ne bude mogao plaćati rate, a takav epilog posve je realan, banka koja je Hrvatsku zavila u crno uzet će dvoranu i nekretnine na koje je upisala založno pravo. A sad slijedi šokantan popis nekretnina: stotinjak gradskih stanova u kojima stanuju uglavnom socijalni slučajevi, zgrade društvenih domova u Galdovu i na Zelenom Brijegu, zgradu u kojoj se nalazi sisačka Pučka kuhinja, zgrade stranaka i Županije te jedan pašnjak od 60 tisuća kvadrata na kojem je bila predviđena gradnja Obrtničke škole. 

 Sportski grad

Drugi primjer hrvatske sportske i ine megalomanije lociramo u Splitu. U pitanju je Spaladium Arena. Izgrađena je za potrebe Svjetskog prvenstva u rukometu, koje će generacije hrvatskih građana pamtiti desetljećima, ali ne po velebnim sportskim uspjesima, sjajnoj organizaciji ili reklami kakva se ne može platiti, nego po ratama kredita koje valja otplaćivati. Svaki mjesec Grad Split tvrtki Sportski grad TPN, koja je zavedena kao vlasnik Arene, mora platiti 3,6 milijuna kuna, a tako će biti još 28 godina.

Sportski grad TPN, inače, tvrtka je koju je osnovao konzorcij graditelja (Konstruktor-Inženjering d.d., Institut IGH d.d. i Dalekovod d.d.) s namjenom realizacije Projekta javno-privatnog partnerstva za izgradnju i upravljanje sportsko-poslovnim kompleksom Spaladium Centar kroz idućih 30 godina. Cijeli kompleks, dakako, još uvijek nije izgrađen, a kad će i hoće li biti – ne zna se.

Procjenjuje se da će cijena kompleksa u Lori, čija je izgradnja košta oko 150 milijuna eura, od čega najveći dio otpada na Spaladium Arenu, na koncu iznositi oko 400 milijuna eura. Usporedbe radi valja napomenuti da je jedan od najmodernijih nogometnih stadiona svijeta – Allianz Arena u Münchenu, koštao 340 milijuna eura.

Dakako, od izgradnje nisu prošle niti tri godine – a valjat će je, rekosmo, plaćati još 28 godina – a Split se našao u ogromnim problemima s otplatom.

– Spaladium Arena je zatvorena! Sva događanja najavljena za ovaj mjesec se otkazuju. Elektrodalmacija im je isključila struju, račun im je blokiran i situacija je za sada bezizlazna, izvijestili su mediji.

Iza ove vijesti stajao je blokirani račun tvrtke Sportski grad. Dug Spaladium Arene prema bankama (Erste banka i Banka Austrija) iznosi 16 milijuna kuna, a račun im je zasad blokirala Erste banka u iznosu od osam milijuna kuna. Gradonačelnik Splita Željko Kerum traži pomoć Vlade, jer država je suvlasnik objekta, a budući da struje na dvorani nema lopovi noću kradu inventar. Kao u scenama u filmu o društvu koje se raspalo i državi koja je pala u crnu rupu. 

 Otplate kredita

Tek nešto bolje stoje stvari s Arenom Zagreb, koja u medije dolazi u pravilnim vremenskim razmacima, uglavnom kako bi se izvijestilo o novim zastojima u plaćanju i prijetnjama zatvaranja Arene. Njezina gradnja Ingru je stajala 89 milijuna kuna, a Grad Zagreb i država platit će je više nego duplo – oko 210 milijuna kuna. Gotovo svakog mjeseca u novinama, na internet portalima, na televizijama i radio postajama svjedoci smo iste vijesti: Arena Zagreb pred zatvaranjem. Redovito su, nego kako, u pitanju problemi s plaćanjem. Nevolja je u tome što Arenu valja plaćati još punih 27 godina. Zagrepčani koju su danas rođeni debelo će zagaziti u život, a Arena će biti već derutna građevina na rubu grada – a Zagreb i država će još uvijek isplaćivati milijune na godišnjoj bazi.

Ništa bolja situacija nije niti u Zadru, odnosno u Osijeku. Samo je pitanje vremena kad će mediji i iz ovih gradova izvijestiti o nepremostivim poteškoćama u otplati kredita. Građani Hrvatske desetljećima će puniti banke novcem, jer su njihovi očevi i majke jednom davno poželjeli za sebe misliti da su sportska nacija, koja mora imati najmodernije sportske dvorane u svakom većem gradu. Istina je da za dvorane takvog kapaciteta nema potrebe.

Istina je da su bi i dosadašnji sportski objekti uz malo šminke zadovoljili potrebe građana Hrvatske. Međutim, megalomanija je bolest koja u ovim krajevima udara često.

Potenciraju je vodeći političari, jer na temelju projekata koje valja otplaćivati godinama oni dobivaju samo pozitivne političke poene. Mnogi građani Hrvatske, naime, pri biranju svojih predstavnika uopće ne razmišljaju kakva se priča krije iza monumentalnih građevina koje im političari nude kao dokaz svog uspjeha i vizionarskog nadahnuća. Najbolji primjer za to imamo u glavnom gradu, gdje je gradonačelnik Milan Bandić na ovaj način dobio posljednja dva izbora za gradonačelnika.

Na reklamne panoe u svojoj kampanji stavljao je Zagrebačku Arenu, na leasing kupljene autobuse i tramvaje, hvalio se gradnjom pročistača otpadnih voda, a upravo zbog nabrojenih projekata Grad Zagreb danas ne može normalno funkcionirati. Zbog kupljenih tramvaja i autobusa poskupila je cijena javnog prijevoza, zbog pročistača je povećana cijena usluga Vodovoda i odvodnje, Zagrebačku Arenu Grad danas jedva plaća i iz mjeseca u mjesec suočava se s pritiscima investitora.

Megalomanija je građane Zagreba i ne samo Zagreba dotjerala pred zid. Kad gradovi puknu po šavovima, građani će imati razloga tući glavom o zidove novoizgrađenih objekata – megalomanskih projekata koji uništavaju lokalne proračune.