Ono što se je u prvih nekoliko mjeseci vlasti Zorana Milanovića dogodilo gotovo je savršeni kontinuitet kriterija kojima se rukovodio HDZ – stranka pa funkcija
Ako je suditi po dosadašnjim rezultatima kadroviranja nove hrvatske Vlade u državnim tvrtkama, ispalo bi da u Hrvatskoj nema sposobnih ljudi s dovoljno iskustva, znanja i stručnih referenci, a da nisu članovi niti jedne stranke. I sve to unatoč najavi da će Vlada povećati plaće menadžerima u državnim tvrtkama do najviše 25 tisuća kuna, pored čega će ovisno o poslovnim rezultatima, uz plaću dobiti i bonuse ili novčane penale.
Tu povišicu u jeku krize prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić pravdao je željom za privlačenjem što kvalitetnijih ljudi, ali se u praksi pokazalo da je cilj sasvim drukčiji. Pokazalo se da je stranačka iskaznica ipak najvažnija.
Ono što se u prvih nekoliko mjeseci vlasti Zorana Milanovića dogodilo gotovo je savršeni kontinuitet kriterija kojima se rukovodio HDZ. Ivo Sanader i Jadranka Kosor također nikome od važnijih direktora u državnom sustavu nisu dozvolili opstanak na funkciji ako nisu bili u HDZ-u ili se nisu barem naknadno pristali učlaniti te tako zadržati fotelju.
Na taj način uspostavljena su pravila igre, koja će se teško promijeniti u nekoj bližoj budućnosti. Oba najjača politička pola na relaciji SDP-HDZ vode se kriterijem odabira zbog kojeg danas svaki mladi i ambiciozni stručnjak sa svježom diplomom u ruci mora ozbiljno razmisliti o učlanjenju u stranku, neovisno o političkom predznaku.
Bez toga sigurno će si suziti prostor i ograničiti mogućnost napredovanja. S druge strane, pristajanjem na poštivanje nakaradnih pravila stranačkog klijentelizma vrstan menadžer će imati šansu napredovanja, pogotovo ako je prethodno dokazao poslušnost i odanost u stranci.
Na čelu Podravke
Kao prototip uspješne karijere mogla bi poslužiti priča Zvonimira Mršića, koji i sam ne krije kako je za njega politika bila sredstvo za stizanje do pravog cilja. Mršić je nedavno ispričao javnosti kako je u stvari oduvijek želio voditi Podravku, ali je u devedesetima shvatio da je njegovo napredovanje u kompaniji zaustavljeno, pa je odlučio otići u politiku i učlaniti se u SDP. Postao je relativno brzo nova stranačka zvijezda, a onda i gradonačelnik Koprivnice da bi prije mjesec dana odlučio otići iz politike. Kaže da je stigao tamo gdje je oduvijek želio biti – na čelo Podravke. Mršić je bio relativno uspješan gradonačelnik, bez nekih velikih afera i to nije sporno, ali je u njegovoj priči problem što do Uprave Podravke vjerojatno ne bi došao da nije bio u politici, odnosno da je svoj put napretka tražio isključivo u kompaniji s kojom je, po vlastitom priznanju, oduvijek bio posebno povezan. Koliko je pak Mršić ostao povezan s premijerom Milanovićem i hoće li u budućnosti voditi Podravku sasvim neovisno ili ne, ostaje u sferi nagađanja.
Priča o Mršićevoj karijeri nikome nije previše zapela za oko, što i nije čudno kad se zna za druge daleko radikalnije kadrovske promašaje, primjerice onaj s tvrdoglavim pokušavanjem Radimira Čačića da nepravomoćno osuđenog Srećka Ferenčaka progura do Nadzornog odbora Janafa. Previše odjeka nije imalo ni imenovanje Ede Kosa na mjesto predsjednika Hrvatskih cesta. Kos, IDS-ovac i zamjenik gradonačelnika Poreča, javnosti je najviše poznat po dva pokušaja atentata na njega. Prvi put jer bila riječ o podmetnutom eksplozivu, a drugi put je nepoznati čovjek na njega pucao u dvorištu njegove kuće u Poreču. Kao na filmu, Kos je uspio torbom izbiti pištolj iz ruku napadača, koji se zatim nagnao u bijeg. Atentati nisu razriješeni, niti su napadači pronađeni i sve očito nije imalo previše veze s karijerom Ede Kosa. Problem je što je njegovo ime procurilo iz dobro obaviještenih izvora još krajem prošle godine kada se govorilo da će on preuzeti Hrvatske ceste.
Nakon što se to i ostvarilo postalo je sasvim razvidno da je IDS u svojoj kvoti još kod formiranja Vlade tražio i dobio ovu državnu tvrtku i ponudio za nju svog čovjeka. Ostaje pitanje kakve stručne reference i koje iskustvo ima Edo Kos za vođenje tvrtke koja na godišnjoj razini obrće milijarde kuna i provodi projekte gradnje i obnove cesta po cijeloj državi.
Je li uopće imao ikakvu konkurenciju ili je Kosu dovoljno bilo lobiranje IDS-a?
Hrvatske željeznice
Posebno poglavlje u kadroviranju odnosi se na resor zbog bolesti odsutnog ministra pomorstva, prometa i infrastrukture Zlatka Komadine, gdje blago rečeno, vlada anarhija, otvoreno lobiranje i prepucavanje za svakog čovjeka.
Nakon prve afere s odlaskom Vladimira Ferdeljija javnosti je promaknulo da je greška s njim napravljena na samom početku, jer je ministar Komadina očito propustio odrediti jasna pravila ponašanja i komuniciranja s javnosti svojih pomoćnika. Ferdelji se jednostavno nastavio ponašati kao da je i dalje predsjednik udruge menadžera, koji slobodno, kad god poželi, može kritizirati Vladu, zbog čega je na kraju i smijenjen. Žrtvovati ga je u stvari bilo lako, jer ionako nije došao po stranačkoj liniji.
U resoru Ministarstva omakla se i bizarna priča s imenovanjem Uprave »Autoceste Rijeka-Zagreb«, gdje je prvo imenovan SDP-ovac Željko Denona, što je bilo očekivano, ali je s njim, suprotno od najava, ostavljen član HSS-a Robert Tukač, te je s dužnosti u Upravi izostavljen HDZ-ovac Miro Škrgatić. Ministarstvo je onda ispravilo vlastitu grešku, te u Upravi do daljnjega ostavilo samo Denonu, a opozvala Tukača, pa sada treba sačekati treći čin kadroviranja u ARZ-u i vidjeti hoće li se Škrgatić ipak vratiti ili će doći netko četvrti.
Posebna priča su Hrvatske željeznice. Nakon imenovanja novih/starih menadžera sasvim je izvjesno da će se HŽ nastaviti voditi kao da je riječ o »državi u državi« i to isključivo zato što Vlada nije imala jake menadžere neopterećene prošlosti za ovu tvrtku, koja predstavlja najteži problem u sektoru javnih poduzeća. Pokušaj da se nagovori član Uprave Ingre Željko Perić je neslavno propao. Kad već nije bilo drugih, Vlada je odlučila HŽ povjeriti ekipi koja je tvrtku vodila u Račanovom mandatu, pa su na posao vraćeni Rene Valčić i ostali direktori iz prošlog mandata Marijana Drempetića.
Da je raskorak između želja Vlade i planova nove garniture u HŽ-u poprilično velik prije nekoliko dana potvrdio je upravo novi predsjednik HŽ Holdinga Rene Valčić.
– Ako ćemo otpustiti 5.000 ljudi željeznicu možemo zatvoriti. Mi smo ovdje da uvjerimo ministre Komadinu i Linića kako ta otpuštanja nisu potrebna, kazao je između ostalog Valčić i tako otvoreno pokazao da budućnost HŽ-a i dalje vidi na sisi državnog proračuna.
Pogubne greške
Ipak, najizvjesnija se situacija čini u »Jadroliniji«, gdje je Slavko Lončar sve bliži odlasku u mirovinu, pa ove ili naredne godine preostaje pronaći dovoljno kvalitetnog i iskusnog čovjeka, koji ga može naslijediti. Smjenu u »3. maju« već je prizivao Slavko Linić, koji je onda svoju ocjenu ublažio, što je dobro, jer se mandat Edija Kučana odvija u izuzetno složenim okolnostima i njegov doprinos nipošto nije za potcjenjivanje, tim više što je država u prošlosti nemilice trošila »trećemajske« kadrove, pa ih puno kvalitetnih nije ni ostalo.
Najveća jagma vlada oko funkcija u riječkoj luci, trenutno najstabilnije velike riječke tvrtke, koja je zahvaljujući privatizaciji Brajdice, prošlu godinu okončala sa 121 milijun kuna dobiti. Denis Vukorepa već je postao najdugovječniji direktor u povijesti luke s deset godina staža, te mu u lipnju ističe mandat. Prva je dilema čekati do lipnja ili odmah smijeniti Vukorepu, a druga, treba li to uopće učiniti. Ako odgovor bude potvrdan, a tu je opet Linić bio najkonkretniji rekavši da uspavane menadžere u luci treba smijeniti, onda je neophodno naći čovjeka od struke i pritom ne pogriješiti, odnosno ne pristati na razno-razne stranačke kandidature bez pravog pokrića. Greške bi mogle biti pogubne, jer bi upravo razvoj luke dugoročno morao biti najvažniji oslonac razvoja Rijeke i s tim se ne treba igrati.
Slično je i s Bojanom Hlačom, koji je na dužnosti ravnatelja punih 15 godina, od osnutka Lučke uprave. Njegov mandat ističe u rujnu kada bi trebao biti raspisan natječaj za novog ravnatelja i to možda uopće nije loša opcija. Natječajem bi se barem donekle ublažilo političko lobiranje nauštrb kriterija struke, ali samo pod uvjetom da u riječkoj »četvorki« postoji politička volja da se to i dogodi. U suprotnom preostaje tek vidjeti kakve će menadžere SDP postaviti u riječkoj luci.
