Najbizarniji rock moment koji se dogodio ovih dana na našim malim ekranima bilo je gostovanje Kim Gordon i njenih »Sonic Youth« u »Tračerici« alias »Gossip Girl«. Oni koji se još nisu osvijestili od šoka zasigurno su se upitali što taj bend uopće radi u toj TV seriji? Ima li većeg poniženja za jedan bend koji je, zadržimo li se u filmskoj zoni, surađivao s Assayasom, Korineom i Van Santom, nego pojaviti se u jednoj seriji o blaziranim mladim ljigavcima s Upper East Sidea, i to kao bend koji svira na junakovom vjenčanju, iako baš i nisam posve siguran da je »Sonic Youth« omiljeni bend newyorške elite i glavna glazbena kulisa njenih zimovanja u Gstaadu. Zarada vjerujemo nije bila presudna. Čini mi se da se ipak radilo o svojevrsnoj subverziji.

Bilo kako bilo, ako su se »Sonic Youth« upustili u takvu bizarnu avanturu, onda ne čudi da Festival dokumentarnog rock filma poznatiji kao DORF u svojoj programskoj razbarušenosti počinje napuštati vlastite alternativne korijene, ali i sve manje se zadržavati u Vinkovcima, pa Rijeka na neki način postaje njegova glavna baza. Rock sve više ustupa mjesto elektronici. A spona koja dijeli igrano od dokumentarnog postaje sve labavija, što dokazuje i jedan od njegovih filmova, suludi »Sound of Noise« Ole Simonssena & Johannesa Stjarnea Nilssona.

Taj film zapravo je dugometražna igranofilmska varijacija na njihov kultni kratkiš »Glazba za jedan apartman i šest bubnjara«. Samo što u stvaranju nereda i kaosa autorovim »glazbenim teroristima« sad više nije dovoljan jedan apartman, već čitav grad koji postaje njihov glavni instrument, pa »techno« može postati i najobičniji zvuk respiratora u bolničkoj sobi. Zato je »Sound of Noise« na filmu učinio ono što je mjuzikl »Stomp« učinio na kazališnim daskama, uz puno veći raspon »instrumenata« koji nadilazi kante za smeće, novinski papir i metle.   

Neraskidive veze

Inače, »Sound of Noise« može na neki način biti i ultimativni motto ovogodišnjeg DORF-a jer se buka provlači čitavim njegovim eklektičnim programom u kojem dominira elektronika u svim mogućim varijacijama (»U potrazi za zvukom«, »Vinil – Priče iz bečkog podzemlja«, »Secondhand Sureshots«). Njima se pridružuje i glazbeni portret maga elektro DJ scene Paula Kalkbrennera, iako mi se čini da je trebalo dati prednost superiornijem Karmakarovou doksu »Villalobos«, tom genijalnom portretu gurua elektronike Ricarda Villalobosa, čije će večeri publika famoznog berlinaskog kluba »Berghain« dugo pamtiti.

A za tu kategoriju daleko radikalniji odabir bio bi začudni doks Marie Losier »The Ballad of Genesis and Lady Jaye«, čiju poetiku možda najbolje opisuje song Loua Reeda napisan za Nico na prvom albumu »Velvet Undergrounda« »I’ll Be Your Mirror«, prizivajući izgubljena vremena britanske industrijske glazbe i njene vodeće aktere – »Psychic TV & Throbbing Gristle« – koji su funkcionirali kao neraskidiva spona između pre i post-punk undergrounda, iako autoričin doks mutira u nevjerojatnu storiju o jednoj čudnoj ljubavi s dodirima skalpela nad kojom se nadvila utopija pandroginije.

Ako počeci elektronike nisu na DORF-u prezentirani u radikalnijoj formi kakvu nam podastire Marie Losier u svojoj filmskoj baladi, ostaje nam utjeha u Brianu Enou kojeg s Genesis P-Orridgeom barem povezuje njihova neraskidiva veza s ranim Derekom Jarmanom (prvi spomenuti radio je glazbu za njegove seminalne filmove »Jubilee« i »Sebastiane«, a drugi je bio njegov intimni prijatelj). U »Another Green World« Nicole Barker rađen za BBC koji ćemo vidjeti u sklopu DORF-a, Eno priča o glazbenim počecima, umjetnosti, analizi sistema, glazbenoj produkciji, kibernetici i zaštiti okoliša (»Nismo išli u umjetničke škole. Išli smo kod Briana. On je bio naša droga za širenje uma« – kaže neizostavni Bono).   

Islandska scena

Ipak, najviše će doći na svoje ljubitelji islandske glazbene scene, pod uvjetom da su Bjork na velikom platnu već apsolvirali u formi mjuzikla (šifra: »Ples u tami«). Priču je ovih dana započeo ZagrebDox s »Inni« Vincenta Morisseta i njegovom monokromatskom snimkom koncerta islandskog benda »Sigur Ros«, a nastavlja ju DORF s »Dvorištem« Arnija Sveinssona koji će biti prikazan 15. ožujka u riječkom Art-kinu »Croatia« na njegovu svečanom otvorenju.

Naime, Sveinssonov neodoljivi doks možda se najviše približio početnoj ideji DORF-a kao nekonvencionalnom tulumu koji podrum kao prostor glazbenog undergrounda zamjenjuje dvorištem, što je u islandskom slučaju razumljivo, jer njegovi žitelji ionako žive u uvjetima u kojima baš i nije idealno raditi koncerte na otvorenom pa treba iskoristiti onih par vedrih i toplih ljetnih dana.

Bendovi i frendovi koje je glazbenik Arni Runar Hloversson ugostio u svom dvorištu nisu nikakvi lokalni anonimusi, već su neki od njih (»FM Belfast«, »Borko«) stekli i širi krug obožavatelja izvan Islanda zahvaljujući ugovoru s etabliranim diskografskim kućama poput »Morr Music« i »Kimi Records«. Umjesto žive svirke »FM Belfasta« koja je recimo mogla uveličati otvaranje da DORF ima budžet barem upola manji od dobiti spašenih islandskih banaka, popratni festivalski program dovodi ništa lošiji »Goribor«. Ali ne u dvorište.