Ajmo odmah da bude potpuno jasno – Crkva ima pravo. Ima pravo tražiti da se društveni odnosi uređuju onako kako ona misli da bi trebalo. Kao i svaka druga udruga civilnog društva (nevladina organizacija, ili kraće, NGO), tako i Katolička crkva u Hrvata ima pravo poželjeti da se ne radi nedjeljom, da se zabrani abortus, ili da se izvan zakona stavi kopanje nosa malim prstom lijeve ruke. 

    Naravno, svako od tih legitimnih iskorištavanja prava na vlastiti društveni aktivizam ima i drugu stranu medalje – jednom kad izađeš u društvenu arenu moraš biti spreman ponašati se po njenim pravilima, to jest, biti spreman na svaku vrstu kritike i verbalnog šamaranja. Pritom, jasno, možeš biti uvjeren i da iza te kritike stoje moćne snage koje zapravo iz sjene upravljaju ovom državom, pa to i stalno javno ponavljati, ali onda, nekako, izgledaš uvjerljivo poput ekipe koja se, recimo, frenetičnim igranjem pasijansa bori protiv najezde svemirskih tjelokradica. I sve je to, jasno, dio dinamike jednog društva u kojem cvjeta tisuće svakakvih cvjetova. 

    Tako je i s upornim inzistiranjem Crkve na prohibiciji rada nedjeljom. Inicijativa je stara više od desetljeća, dva puta se čak probila i u zakone, pa je većina trgovina neko vrijeme nedjeljom doista i bila zatvorena. 

   Oba su pala

No, oba puta, stvar je na gotovo identičan način pukla na Ustavnom sudu: prvi put 2004. godine, a drugi put 2009. »Zabrana rada nedjeljom nije mjera koja bi pridonijela ostvarenju cilja, a to je zaštita radnika, donijela je prekomjeran teret trgovcima i ne odgovara načelu razmjernosti, a analiza pokazuje da se narušava jednakost među poduzetnicima bez objektivnog i razumnog opravdanja«, obrazložio je sudac izvjestitelj Marko Babić na sjednici Ustavnog suda u lipnju 2009. godine, kad je država posljednji put pokušala staviti lokote na vrata dućana nedjeljom. 

    Zabranu je Ustavni sud ukinuo jednoglasno. Jer, kao što je kazao Babić, radnike se nije zaštitilo, a, zbog pukog osiguravanja funkcioniranja društva nedjeljom, ostavljena je gomila iznimaka, odnosno djelatnosti i trgovina koje su smjele raditi nedjeljom. Nakon toga, priča o radu na dan odmora je zamukla, a desetak dana poslije Ivo Sanader je dao ostavku na mjesto premijera i povijest je u ovoj zemlji ubacila u petu brzinu i počela se baviti mnogo dramatičnijim stvarima. 

    Do ovog tjedna. Hrvatska biskupska konferencija se, naime, kad već nije išlo zakonom, odlučila na tipični aktivizam. Te je pozvala vjernike i građane da se od danas pridruže akciji Europskog saveza za nedjelju koja okuplja sindikate, političke stranke, udruge i crkve oko zahtjeva za poštovanjem nedjelje kao dana počinka za sve, te, jednostavno, ne kupuju nedjeljom. Štoviše, dečki iz HBK su odlučili odigrati i na kartu uvaljivanja osjećaja krivnje, ustanovivši kako je »kupovanje nedjeljom svojevrsni oblik licemjerja i bezosjećajnosti s obespravljenima«. HBK tvrdi kako zaposlenici koji moraju raditi nedjeljom »i posebice te radnice – majke, sestre i kćeri mnogih – u taj dan odmora neće biti sa svojima i zbog njihove odsutnosti njihovi će domovi zjapiti prazni, sivi i sumorni«. 

   Borba za potrošača

Okej, toliko od HBK. Svi znamo za priču o tome da je Bog šest dana stvarao svijet, pa se sedmi dan odmarao (ili tako nekako) i da je nedjelja povijesno bila dan u kojem se manje radilo nego ostatak tjedna. Naravno, cijela stvar sa sedmim danom odmora u tjednu danas sve manje može funkcionirati iz vrlo praktičnih razloga. Moderno društvo je toliko premreženo i povezano da jednostavno ne može funkcionirati ako se na jedan dan ugase svi njegovi sustavi – dakle, gomila je onih kojima moraju raditi i nedjeljom kako bi sam društveni organizam mogao funkcionirati: od prometnih, zdravstvenih, medijskih i inih službi. 

    Bez rada trgovina, na koje je HBK natakeren već, eto, više od desetljeća, također nema normalnog društvenog funkcioniranja nedjeljom – pogotovo onih trgovina koje prodaju najosnovnije prehrambene proizvode, ili rade na strateškim prometnim mjestima (benzinske pumpe, aerodromi…). 

    Crvena krpa Crkvi i općenito modernom anarholjevičarskom svjetonazoru (kakve li neobične kombinacije!) pritom su veliki trgovački centri koji radom slobodnim danom u tjednu žele (i itekako uspijevaju) privući cijele obitelji. Koje tako, umjesto da se međusobno druže ili, recimo, razvijaju vlastiti spiritualni život, ničice padaju pred demonom potrošačkog društva (i uživaju u tome), a sve na plećima onih koji nedjeljom moraju na posao.   

Inspekcijom na neplatiše

Jasno je u čemu je temeljni problem Crkve. Ova udruga civilnog društva nepovratno i stalno gubi svoj nekad golemi društveni utjecaj. Potrošač više u trgovačkom centru je potrošač manje na nedjeljnoj misi (na kojoj, o itekako, funkcionira i razmjena dobara – za duhovno uzdizanje daje se dobrovoljno milodar, dok crkvene memorabilije imaju fiksnu cijenu). Jer, da nije tako – da se ne radi o pukoj bitci za tržište, i brizi za »prazne, sive i sumorne« obiteljske domove, zar ne bi Crkva krenula prvo od svog praga? Ne bi li se, za primjer ostalima, onda trebale samoukinuti mise i ostale vjerske aktivnosti nedjeljom. Ili su »prazni, sivi i sumorni« domovi osvijetljeni nadnaravnom iluminacijom, ako je mama, umjesto za kasom, pred oltarom? 

    Uostalom, ako se već ide u rat za nedjelju, zašto pozvati samo na bojkot trgovina? Zašto Crkva ne bi pozvala na, recimo, zabranu sportskih natjecanja, ili bojkot domaće nogometne lige (zanemarimo na tren činjenicu da istu ionako gotovo nitko ni ne gleda)? Jer, zar nisu domovi nedjeljom »prazni, sivi i sumorni«, ako je tata na stadionu? Zašto Crkva ne bi, ako već ne može sama sebi zabraniti održavanje vjerskih svetkovina nedjeljom, tražila da se prestane s iskorištavanjem snimatelja i novinara koji prenose i izvještavaju s istih? 

    Uglavnom, cijela priča o prohibiciji rada nedjeljom je prilično besmislena. Društvo jednostavno ne može stati na jedan dan u tjednu, bez obzira, kad na stranu maknemo i bitku za potrošače, na uzvišenost humane želje da se ljudi međusobno više druže. Ne može se zabraniti onima koji mogu ostvariti zaradu nedjeljom da se bave svojim poslom – od vlasnika do radnika. Mogu se, međutim, napraviti jedna do dvije prokleto bitne stvari: dodatno pojačati inspekcije kako bi gamad koja izbjegava plaćanje rada nedjeljom osjetila pravedni bijes države. I, zašto da ne, zakonski povećati cijenu rada nedjeljom. Pa kad se već mora na posao, neka gazdu više košta. Teško da bi protiv toga bile i radnice u trgovinama kojih su puna dušobrižnička usta. 

    A Crkva bi svoju bitku za tržište ipak trebala voditi na manje licemjeran način.