Ovaj srednjemetražni dokumentarac mlade autorice u fokus stavlja njenu vlastitu porodicu, koja više i nije obitelj. Potraga za izgubljenom prisnošću prizvat će neke obiteljske kosture iz ormara, a neki događaji koji su u prošlosti uzdrmali temelje funkcioniranja male zajednice pokazat će se i dalje problematičnima. Ponajprije to je autoričina objava da je gej, pri čemu joj i ovaj film služi kao punokrvno javno deklariranje. No iako se ona u filmu prvenstveno bavi propitivanjem uzroka i posljedica reakcija članova porodice na tu vijest, film prstenasto zahvaća i širu problematiku pucanja obiteljskih veza.
Obiteljske traume
Centralni motiv, i kohezijski element filma, jest okupljanje oko stola za objedovanje. Sve što se u filmu događa, događa se za vrijeme ili neposredno prije, odnosno poslije objeda. Bilo da je to porodični ručak dvojne proslave rođendana, bilo da su pojedinačni obroci koje autorica organizira s majkom, ocem i bratom. Te autoričine autoterapijske seanse uvijek počinju pitanjem o tome kako su, i zašto baš tako, članovi porodice prihvatili njenu seksualnu orijentaciju. Pa se onda otac ne sjeća da je bio toliko ljut da ju je poslao živjeti kod majke, koja je još ranije bila otišla od njih, a majka ne zna odgovoriti na pitanje zašto svojim prijateljicama ne može reći da joj je kći gej.
No ako druženja i počinju na taj način, završe u kopanju po obiteljskim traumama. Šteta je pritom što u tom, narativnom smislu priča ima i nešto rupa koje neupoznati gledatelj teško može popuniti. Bez obzira na to, film uspijeva ne biti samo ekskluzivna autoterapija, već emotivna, iskrena i topla priča o nemogućnosti da se bude otokom, o nasušnoj ljudskoj potrebi za prihvaćanjem i razumijevanjem.
Zablude jedne epohe
Pažnju žirija mogao bi privući i film »Bosanoga (sasvim slučajna smrt)« Morane Komljenović u produkciji »Fade Ina«. Iako u istraživanju okolnosti nasilne smrti prvog riječkog hipija Nenada Vižina pati od male krize identiteta, ekvilibrirajući između istraživačkog dokumentarca (bez rezultata) i kronike jednog vremena, film uspijeva ući i malo dublje u vječni odnos društveno-političke pozicije i opozicije.
Bugarski »Moj kompić Manchester United« Stefana Valdobreva topla je priča o pravom tzv. malom čovjeku. Nakon što je shvatio da neće biti vrhunski nogometaš, da neće biti nogometni sudac, pa čak ni nogometni trener za klince, Marin Zdravkov iz bugarskog Svištofa odlučuje profesionalno postati navijač. No nakon što jednom prigodom obeća samom Bogu da će promijeniti ime u Manchester United ako On omogući njegovu omiljenom klubu da se izvuče iz galopirajućeg poraza, stvari se u njegovom životu počinju mijenjati. Manchester pobjeđuje, a Marin na najplastičniji način nauči što je to kruta javna birokracija koja mu ne da tako lako da i sam ponese sveto ime.
Nešto činjenica, ali puno više nostalgije nudi pak kratki srpski doksić »Yugo, kratka autobiografija« autorice Mine Đukić. Mali, kvarljivi, ali i prilično karizmatični autić s neuspješnom američkom karijerom, u isto vrijeme hranitelj tolikih obitelji i predmet sprdnje, »yugo« je dobio portret kakav i zaslužuje. U nizu intervjua ispresijecanih humornim monološkim skečevima i isječcima iz filmova i serija u kojima je »glumio«, ovaj simbol jednog vremena u malom pokazuje ambicije i zablude ljudi cijele jedne epohe.
