Među stotinjak ovogodišnjih gostiju, većinom redatelja, ističe se američki nezavisni filmaš Jay Rosenblatt, autor više od 25 višestruko nagrađivanih filmova, koji će u Zagrebu imati retrospektivu i majstorsku radionicu. Među gostima su Krzysztof Gierat, direktor filmskog festivala u Krakowu i predsjednik regionalnog žirija te Ally Derks, osnivačica i direktorica Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu koja će sudjelovati u ove godine vrlo bogatom programu »ZagrebDox Pro«.

Četiri godine snimanja

Filmom izraelskog autorskog dvojca koji je otvorio festival nastavlja se niz otvaranja posvećen mladim, zanimljivim dokumentaristima – rekao je Puhovski. Nakon prošlogodišnjeg »Irokeza« Matije Vukšića izbor je pao na film koji prati rekonvalescenciju žrtve brutalnog nasilja nad mladim Arapinom Moradom Azbom sa sjevera Izraela. Suprotno stereotipima, nasilje nije bilo potaknuto vjerskim razlozima, već nevinom SMS-porukom koju su braća inkriminirane djevojke uz nekoliko prijatelja protumačila dovoljno neprikladnom da mladića cijelu noć zatvore u nekoj šupi i nad njim se brutalno iživljavaju. Morad nakon toga gubi kontakt sa stvarnošću i njegovu priču počinjemo pratiti otkad je došao specijalistu za posttraumatske šokove doktoru Ilanu Kutzu. 

    Doktor ubrzo uviđa da tradicionalne metode ne daju rezultate pa mladića odluči poslati na terapiju koja uključuje dupine, radi mogućnosti uspostave neverbalne komunikacije s puno neposrednijim bićima od čovjeka. I doista, kroz nekoliko mjeseci mladić očito napreduje, no i dalje ne govori. Vremenom, on se ipak otvara, pa čak uspijeva s dr. Kutzom razgovarati i o traumi te uspostaviti kakav-takav normalan život, iako su moćne more i panični napadi još uvijek prisutni. 

    Film je sniman četiri godine, a kako je poslije projekcije objasnio redatelj Yonatan Nir, nastao je gotovo isključivo zahvaljujući doktoru Kutzu i samom Moradu. Dr. Kutz je naime imao zahtjev da nastajanje filma traje koliko god bude trebalo, da on sudjeluje i u scenariju te da film, nakon montaže, bude pušten u distribuciju samo ako Morad to odobri.   

Holivudizirani klišeji

Rezultat takvih prohtjeva je četverogodišnje snimanje, no s djelomice dvojbenim rezultatom. Iako je priča krajnje potresna, a uspješnost terapije dupinima očito je pokazala neke rezultate, intimiziranje redatelja s akterima priče i mistifikacija »bijega u dupin« doveli su do emotivne redundacije u filmu, koji zbog tih gotovo holivudiziranih klišeja – nebrojenih grljenja, plakanja i naricanja, praćenih potresnom muzikom i doktorovim parabolama o životu – gubi na uvjerljivosti. Iako dokumentaran, scenarij kao da je zamišljen za igranofilmsku adaptaciju te neće čuditi ako sve skupa rezultira nekovrsnim izraelskim »Big Blueom« o dječajku koji bježi od surovog svijeta u svoju novu, dupinsku obitelj. 

    Film otpočetka ipak čini jednu plemenito naivnu stvar, uvjeravajući gledatelja da prava ljubav može pobijediti zlo. Ili riječima samog redatelja nakon projekcije, pri čemu su mu se pridružili i akteri priče dr. Kutz i Morad: »Evo jednog Židova (dr. Kutz. op. a.) i Arapina (Morad, op. a,) zajedno, a ne tuku se, nego žive u harmoniji i skladu. Sve je moguće uz ljubav, povjerenje i razumijevanje«.