RIJEKA Navijači »Rijeke« još uvijek žive u oblacima. Kao razigrana djeca maštaju i skiciraju momčad koja bi trebala iduće sezone krenuti prema nekim višim ciljevima nakon nekoliko otužnih sezona. Posljednji rezultat vrijedan pažnje ostvaren je još u sezoni 2008./09. kada je trener Robert Rubčić uz pomoć braće Sharbini odveo »bijele« do trećega mjesta i plasmana u pretkolo Europske lige. Nakon toga uslijedile su godine lutanja, rezultatskih neuspjeha i gomilanja frustracija u navijača željnih uspjeha.

Dva deveta mjesta, pa sedmo mjesto nakon jesenskog dijela ove sezone kluba koji je živio na aparatima s teškim utegom dugova oko nogu pod prijetnjom stečaja, postali su »daleka i mračna prošlost« dolaskom Gabrielea Volpija.

Jasno, ne mogu se brojni problemi prebristati jednim potezom ruke, niti će »Rijekin« uspon i povratak u vrh hrvatskog nogometna biti bezbolan, ali bliska povijest uči da je u siromašnoj ligi moguće relativno lako napraviti rezultatske iskorake ukoliko određena količina novca ubrizga tamo gdje većina stvari ovisi o financijama – u prvu momčad.

Posljednja trofejna era riječkoga prvoligaša počela je u ljeto 2003. godine. Ondašnji dopredsjednik kluba Robert Ježić odlučio je izaći iz sjene dugogodišnjeg člana Uprave i postao predsjednikom kluba.   

Ježićeva era

U suradnji sa sportskim direktorom, pokojnim Mladenom Romićem, doveo je i iskusnog trenera Ivana Katalinića, te za hrvatske prilike niz kvalitetnih i skupljih igrača (povratnici Šarić, Tadić, zatim Bulat, Mujdža …), koji su u kombinaciji s najboljim što je ostalo (Milinović, Samardžić…) i nizom mladih igrača (Linić, Knežević, Klić, Ah. Sharbini, Novaković…), počeo stvarati jezgro momčadi zaslužne za kasnije uspjehe.

Financijska injekcija u kombinaciji s naglo nagomilanom kvalitetom donijeli su i rezultat. »Rijeka« se domogla trećega mjesta i plasmana u Kup UEFA. Katalinić je napustio Kantridu, ali iza sebe ostavio solidnu selekcioniranu skupinu igrača koju je naslijedio mladi trener Elvis Scoria. Izuzme li se proračunljivi Milinović (želio je u Hajduk pa se vratio i na kraju je praktički »potjeran« s priprema »Rijeke« iz Slovenije), Romić i Ježić su Scoriji ostavili najbolje s čime je Katalinić raspolagao sezonu ranije, a na to je nadovezao, ispostavilo se kasnije, glavne figure prve trofejne momčadi »Rijeke« od hrvatske samostalnosti: braniča Petera Leranta i napadača Tomislava Ercega.

I »Rijeka« je osvojila prvi Kup, a onda na tu momčad nadovezala dodatnu igračku kvalitetu (Vugrinec, Kerkez, Rendulić, Žilić…) za još jedan Kup i drugo mjesto u prvenstvu (momčad je od 15. kola vodio Dragan Skočić).

»Rijeka« je između ostaloga dobila i »Dinamo« u Maksimiru s Eduardom, Modrićem, Ćorlukom…, kasnije glavnim osloncima reprezentacije koja je dvije godine kasnije trebala igrati polufinale Eura u Austriji i Švicarskoj.

Strmoglavi pad

Toj momčadi, vjerojatno najjačoj »Rijekinoj« ekipi od osamostaljenja, nedostajalo je malo više Ježićeva strpljenja, ali i dodatnog novca da napravi ključan iskorak i postane prvak Hrvatske. Umjesto toga uslijedio je raspad, a usporedo s time počele su kopniti i Ježićeve ambicije.

Posljednji pokušaj u sezoni 2007./08. završio je neslavno. Umjetno stvorena momčad vrijedna 30 milijuna kuna, satkana uglavnom od stranaca, raspala se u nastavku sezone. Više nije bilo ni Romića, ni Scorije, a ni dovoljno domaćih igrača (uvijek su predstavljali vezivo tkivo svih jakih momčadi Rijeke!), a budući da Ježiću svih tih godina nije uspjelo ustrojiti klub (odustao je od projekta: Skoblar izvršni dopredsjednik, Šarić sportski direktor, Koljanin direktor, Scorija trener, te sve te funkcije povjerio dvojcu Rubeša-Dalić), odlaskom njegova kapitala počeo je strmoglavi pad (s izuzetkom sezone u znaku braće Sharbini), koji će se zaustaviti tek Volpijevim dolaskom.

Iz Ježićeva primjera moguće je naučiti nekoliko stvari. Prvo i osnovno: navijači »Rijeke« će teško dočekati izlazak iz rezultatske prosječnosti ako se idućega ljeta na aktualnu momčad »bijelih« ne nadoveže neophodna igračka kvaliteta. Mlada »Rijekina« momčad vapi za dodatnim ulaganjem, pojedincima koji su u stanju dignuti kompletnu vrijednost ekipe samim time i tih mladih igrača kojima mnogi proriču svjetlu budućnost. Volpijevo doba mora se razlikovati od Ježićeva po tome što će se stvoriti preduvjeti dugoročne stabilnosti kluba tako što će se osim u igrače ulagati u klupske kadrove, školu nogometa, infrastrukturu za trening, marketing, odnose sa svojim bivšim igračima, navijačima…

U tom smislu obećavajuće zvuče najave budućega predsjednika Damira Miškovića koji s dosta razumijevanja govori o toj problematici.

Zvuči kao čovjek ozbiljnih namjera, ako ih pretoči u djelo na Kantridi se više neće računati vrijeme od i do trofeja osvojenih u eri predsjednikovanja njegova prethodnika Roberta Ježića.