Glawoggerov film je jedna neprekidna noć ponižavajuće i naporne tjelesne eksploatacije. Redatelj je izabrao tri zemlje – Bangladeš, Tajland i Meksiko – ali pozornost nije obratio na egzotiku, već je pustio prostitutke govoriti što god im padne na pamet, u okružju siromaštva i bijede i dekoru civilizacijskog dna. 

    U Bangladešu upoznajemo plačljive kurve. Stara sam, nitko me neće. Prostitutke Bangladeša djeluju nepovratno izgubljene. One pak iz Tajlanda izgledaju živahnije. Nude ih drukčije. Tajlandske prostitutke su iza stakla, kao lutke u vitrini, imaju brojeve i po njima ih potrošači biraju. Gotovo svaka tajlandska prostitutka ima san postati maserkom. 

    Posljednja trećina filma pripada Meksiku. Vjerojatno zbog temperamenta i razgovorljivosti (imaju zavidnu energiju) meksičkih kurvi taj dio celuloidnog bordela posjeduje i uzbudljivosti humora. Meksikanke njeguju kult »Svete smrti«, nekakav hibrid nekršćanskog praznovjerja i pobožnosti i to ih okrijepljuje i pomaže im izdržati seksualno tlačenje. 

    Meksičke prostituke ne izgledaju kao junakinje meksičkih sapunica, dokone pripadnice visokog društva, posve nalik Europljankama u dirljivim ljubavnim jadima. One ipak izlaze na kraj s muškarcima, naivnima i uvjerenima da osjećaju užitke oralnog seksa, ne znajući da su žrtve taktilne prijevare. Svi, i klijenti i prostituke pripadaju istom krugu socijalne neuglednosti i marginalnosti. 

    »Slava kurvi« traje 110 minuta, bez zastoja i praznina, s vrlo protočnom gledljivošću. Niti jedan kadar nije primamljiv, tu nećemo vidjeti privlačni turizam naplativih naslada, niti erotiku. Samo mesnu industriju seksa, bez prikrivanja i uskraćivanja. Redatelj neće posegnuti sa šokantnim i drastičkim prizorima. »Slava kurvi« daje presjek kurvinskog zanata ostavljajući nametljive poruke po strani, razvidno razotkrivajući nedužne žrtve degradirajuće ljudskosti.