Neke od predstava u kojima je dosad glumila su »Lažeš Melita« (režija Zlatko Sviben, Gradsko kazalište »Žar ptica«), »Svinje« (režija Helena Petković, Kazalište Dubrava), »Spašeni« (režija Franka Perković, Dubrovačke ljetne igre), »Reces i ja« (režija Olja Lozica, Teatar Exit), »Glasi iz planina« (režija Rene Medvešek, Dubrovačke ljetne igre i ZKM). Glumi i u televizijskoj seriji »Provodi i sprovodi« u režiji Vinka Brešana i Gorana Kulenovića.
Nedavno ste postali članica ansambla Hrvatske drame riječkog kazališta. Što vam to znači i kako je došlo do vašeg angažmana, relativno brzo nakon diplome?
– To je sigurno bilo presudno. Iz moje generacije nas troje je upisalo Akademiju: Dubravka Tintor i Alisa Debelić u Novom Sadu, a ja u Zagrebu. Nama je Bosnimir Ličanin prenio želju za kazalištem. On nam je usadio da je kazalište nešto što je jako bitno i da se tome ne može pristupiti kao poslu ili hobiju, nego kao pozivu. Likota nas je učio da je kazalište nešto što nas se tiče. Bila je to jedna velika injekcija, od koje smo svi postali ovisni i nećemo se toga tako lako riješiti. I prije i poslije škole išli smo na probu. Nitko nas na to nije tjerao.
Otvorena scena Belveder omogućila nam je da mi tako mali uzmemo stvar u svoje ruke i pričamo svoje priče. Postoje i neke druge dramske skupine u Rijeci. Toga bi trebalo biti što više, jer se jedino na taj način može očuvati kazališnu umjetnost.
– Meni je to zapravo nekakav normalan razvoj događaja. Iako nisam jedna od onih koji pod svaku cijenu teže stalnom zaposlenju, shvatila sam to kao priliku koja mi se pruža u Rijeci. Kad smo krenuli razgovarati o mom angažmanu u riječkom kazalištu, nije bilo odmah riječi o primanju u Hrvatsku dramu. Više me je zanimalo raditi »Maskaradu« s Vitom Tauferom i riječkim ansamblom, pogotovo nakon pet godina studija i rada u Zagrebu. To mi je izgledalo kao logična cjelina, nešto poput povratka na »mjesto zločina« gdje sam se prvi put počela baviti glumom.
Intendantica Nada Matošević Orešković i ravnatelj Hrvatske drame Damir Orlić predložili su mi da uđem u angažman. Rekla sam – »zašto ne« – jer me zanima kako je raditi u tako velikoj instituciji. Sve se to nekako odvilo samo od sebe.
Hoćete li i dalje glumiti u zagrebačkim kazalištima i hoće li vam nedostajati Zagreb?
– Dogovor je da predstave koje trenutno igram u Zagrebu, kao što su »Lažeš Melita« i »Svinje«, igram i dalje. Koliko mi obaveze to budu dopuštale, glumit ću na dvije strane. Nisam se još u potpunosti preselila u Rijeku.
Vječne teme
Smatrate li ulogu Nine do sad najvećom koju igrate?
– Ne, jer ne gledam uloge po veličini. Naravno, neke su uloge veće i bitnije u kontekstu samoga djela, međutim angažman oko svake uloge treba biti podjednak. U tom smislu Ninu ne bih mogla izdvojiti kao nešto više i bolje od Ružice u predstavi »Reces i ja« ili od Melite ili pak Djevojke u »Spašenima«.
– Suradnja je jako dobra. Ljudi su željni rada, otvoreni su i pomažu mi. Mislim da dobro utječemo jedni na druge. Oni meni daju jednu notu ozbiljnosti institucije, a ja njima notu slobodnjakinje koja je navikla raditi u predstavama u kojima nema rekvizitera, inspicijenta i sličnog.
U predstavi glumi i Andreja Blagojević, koja me pripremala za Akademiju. To je sada zanimljiv trenutak – glumim sa svojom učiteljicom koja me prije pet godina pripremila za taj svijet. Partner mi je i Dražen Mikulić. On je divan i nosi veliki dio predstave na sebi. Nije mu lako. Užitak je glumiti s njim, ali i sa svima ostalima koji su u podjeli.
U svakom slučaju, iskustvo u »Maskaradi« mi je novo. Nikad nisam radila u tako velikoj instituciji, na tako velikoj sceni i predstavi koja uključuje i zbor i balet. Sad se prvi put susrećem s tim što znači biti dio tako velikog kazališnog mehanizma.
Kakva je uloga Nine?
– Radi se o mladoj djevojci koja je udana za starijeg gospodina koji je već prošao sve u životu. Ona je željna žara i strasti u životu, ali zapravo ni sama nije sigurna što je uistinu usrećuje. Stalno čeka da joj netko da njeno veselje. Nina je napravila sve što društvo od nje očekuje – udala se, ide na balove, druži se s prijateljicama, pleše… S jedne strane sviđa joj se biti u braku i imati društveni život, ali opet joj nešto nedostaje.
Mislim da se to događa svakom mladom čovjeku, taj mladenački nemir za kojega ne znaš hoće li proći. Ninu na kraju ubije muž, ali i društvo. Njegovu sumnju dodatno potpiruje stav društva i svi se okoriste o njihovu situaciju.
U kojoj mjeri je tekst Ljermontova aktualan i danas?
– On je sigurno aktualan u smislu da se čovjek nije promijenio još od doba grčkih tragedija. Teme kao što su ljubav, pitanje časti, volje, samoostvarenja, oduvijek su žive i uvijek će biti žive u svima nama. Svaki od likova u »Maskaradi« želi jedno, a radi nešto sasvim suprotno. Mislim da se svatko od nas može naći barem u djeliću toga. Vjerujem da će se i gledatelji moći prepoznati u tome.
Druga vrsta jezika
Kakav je proces rada na predstavi?
– Jako je interesantan. Vito Taufer je vrlo otvoreni redatelj kojega zanima sâm proces stvaranja predstave. Nije odmah došao s jasnom idejom, nego je od nas glumaca tražio angažman. Mislim da je u tom pogledu suradnja bila vrlo produktivna i cjelovita. Vito je Slovenac i materinji jezik nije mu hrvatski, a ovo je drama u stihovima. Jako se usredotočio na jezik i iznimno mu je bitno da se ispoštuje sve što je napisano. Nema odstupanja od onoga što je u samome tekstu. Vodio nas je tome da se prepustimo riječi. Oslonili smo se na Ljermontova, na prijevod Luke Paljetka te budno, precizno i kreativno oko Marijane Fumić koja je uz Taufera sav materijal uobličila u jednu smislenu cjelinu.
Je li tekst pisan u stihovima za glumce zahtjevniji?
– Zahtjevnije je utoliko što traži drugačije tretiranje teksta. Mora se ispoštovati stih i rima, ali tako da to ne dolazi u prvi plan. Bitno je ono što se događa među nama. Stih je samo druga vrsta jezika, kao da glumimo na dijalektu. To zahtijeva određenu koncentraciju. Tijekom proba stekne se kondicija i te rečenice i rime postanu lagane nakon nekog vremena. One su nešto poput kôda našeg razgovora. To nam daje određenu uzvišenost i pomak od stvarnosti.
I sama drama »Maskarada« je izmaknuta iz današnjeg vremena. Nismo jasno odredili u kojem smo razdoblju.
Iskustvo sitcoma
U predstavi »Lažeš Melita« glumite djevojčicu. Koliko je to »sklizak teren« za odraslog glumca kad treba glumiti dijete?
– Glumac u tom slučaju ne smije svoj lik doživljavati infantilno, nego mu treba pristupiti kao bilo kojem drugom dramskom liku. Djeca svoje probleme doživljavaju vrlo ozbiljno. Kad se na taj način krene u rad, ne bi smjelo biti opasnosti da će to biti nešto neozbiljno, djetinjasto i nebitno.
Problem je kad dječjoj literaturi pristupimo kao nečemu za male, ali ti mali nisu blesavi. Kad igram Melitu habitus mi je drugačiji, možda sam življa i vrckavija, ali Melitu ne doživljavam kao dijete nego kao djevojčicu koja zaista ima ozbiljan problem. Nju svi čine ludom jer preuveličava stvari. Ali ona nije luda, nego samo malo drugačije vidi stvari nego što one to jesu.
Široj javnosti poznati ste po sitcomu »Provodi i sprovodi«. Kakvo vam je to iskustvo?
– To mi je bilo izvrsno iskustvo. Nakon Akademije sam dva mjeseca snimala u studiju s divnim partnerima kao što su Ksenija Marinković, Bojan Navojec, Jan Kerekeš, Dražen Kühn i drugi. Seriju su režirali Vinko Brešan i Goran Kulenović. Pristup je bio ozbiljan, a meni je to iskustvo jako zanimljivo i zbog kamere.
Sad sam u razdoblju kad neke stvari radim prvi put. Snalazim se u svemu tome, prikupljam iskustva, a na temelju toga moći ću raditi izbore. Kad me nešto privuče, prema tome idem.
