Kao primjer pozitivnog utjecaja dokumentarnih filmova i televizije na javnost, John Oates navodi svoja iskustva sa BBC serijalom »Child of Our Time« koji se desetljećima bavi djecom i mladima, ali i roditeljstvom:
Obiteljski život, sa svim svojim usponima i padovima stalno je prisutan na programima BBC-a, jer u javnosti postoji naprosto glad za programima koji vode kroz roditeljstvo. Uzorak od četiri tisuće nasumično odabranih ljudi u Britaniji pokazao je da većina roditelja s malom djecom gleda takve programe, a više od trećina ih je rekla da su usvojili mnoge od predloženih metoda odgoja i da su im bile korisne.
– Razvojna psihologija ima što ponuditi roditeljima, kaže John Oates, a televizijske emisije i dokumentarni filmovi su način da se dopre do velikog broja roditelja iako se ne radi o lako gledljivim temama. Ni jezik kojim se služimo nije svakidašnji, ali tu nastojimo ekvilibrirati između znanosti i svakodnevice.
– Jedan od najuspješnijih projekata BBC-a počeo je 1999. godine, kad smo filmskom kamerom počeli pratiti 22 bračna para koji su se pripremali da na svijet donesu »milenijske bebe. Od tada, iz godine u godinu, pratimo kamerom napredak te djece, njihove igre, učenje, roditelje u domu i na poslu. U emisije su uključeni stručnjaci različitih profila, a namjeravamo ih snimati dok djeca ne navrše dvadeset godina, pa je to za sada najduži projekt u povijesti BBC-a, fokusiran na pitanje »Što nas čini ovakvima kakvi jesmo«, kaže Oates
– Zanimanje javnosti za ovaj serijal je golemo – gledanost TV emisija prelazi četiri milijuna, a pojačan je i ulazak na portal u vrijeme emitiranja serije. Broj upita Otvorenom univerzitetu, koji je uključen u program, povećao se posljednje dvije godine na 40 tisuća godišnje. Dakako, postoje i bojazni oko ovakvih projekta koje se uglavnom odnose na utjecaj koji televizijsko snimanje ima na obitelji uključene u program. Zbog toga se uvijek savjetujemo s njima oko sadržaja pojedinih priloga i uvažavamo njihove komentare, a ukoliko se neki član obitelji ne želi uključiti u prikazivanje određene teme – poštujemo to. BBC je upravo za ovaj serijal napravio kodeks ponašanja s obiteljima uključenim u projekt i svaki producent ga mora potpisati i, dakako, pridržavati ga se, objašnjava redatelj.
Engleski redatelj John Oates, inače sveučilišni profesor na odsjeku za Psihologiju Sveučilišta u Plymouthu, godinama se bavi istraživanjem problema djece i mladih u najrazličitijim okolnostima. Od sedamdesetih godina suradnik je BBC-a, za koji je radio nekoliko dokumentarnih serijala o djeci u Engleskoj, pa nije čudo da su ga njegovi interesi i poznavanje tematike doveli u vezu s mladim mađarskim, nezavisnim redateljem Csabom Szekeresom, s kojim dijeli redateljstvo dokumentarnog filma »Orvény«, u prijevodu »Vrtlog«, prikazanim u selekciji za festivalske nagrade u Trstu.
Stopostotna nezaposlenost
Prikaz prilika u romskom selu na mađarsko-rumunjskoj granici, toliko je strašan da je izazvao niz reakcija u samoj Mađarskoj – od onih pozitivnih, koje su urodile brojnim donacijama za bolesnu i glađu iscrpljenu djecu u Hajdu-Biharu, do reakcija ljudi koji smatraju da je snimanje i prikazivanje takvih filmove za Mađare ponižavajuće. Štoviše, dok je zamjenik predsjednika mađarske vlade otkupio 50 kopija filma kako bi ga mogli pogledati svi njegovi ljudi (osobito oni zaduženi za socijalni program), javili su se građani koji smatraju da Romi zaslužuju da žive kao životinje, jer su lijeni i ne žele raditi.
John Oates, koji je došao u Trst kako bi predstavio ovaj film, kaže da je tijekom šest mjeseci snimanja dobro upoznao ljude u selu i prilike u kojima žive te da je istina o njima sasvim daleka i nepoznata Mađarima:
– U Mađarskoj nisu problem Romi, nego siromaštvo i nezaposlenost koja je u sve većem porastu. Osim toga, sam naziv Romi objedinjava najrazličitije skupine – od Roma koji tu žive desetljećima, do onih koji i dalje stižu iz Ukrajine, Moldavije… I »starosjedioci« se međusobno razlikuju, nisu svi siromašni kao ovi u Hajdu-Biharu, među Romima ima i kriminalaca, mafioza, ali i vrlo vrijednih ljudi koji su uspjeli osigurati svojim obiteljima građanski život. Dakle, ne smije se ljude paušalno procjenjivati sukladno predrasudama koje na žalost vladaju, jer svaki je čovjek jedinka, a svako romsko selo živi drugačije od drugog, ovisno o prilikama koje vladaju u njihovoj okolini. Ovi u Hajdu-Biharu, bez struje, vode i kanalizacije, s gotovo stopostotnom nezaposlenošću, osuđeni su na glad i smrzavanje, dok im se kuće doslovno urušavaju, kaže redatelj.
John Oates objašnjava kako prestankom snimanja ne može prekinuti veze s ljudima s kojima je živio šest mjeseci – ostao je s njima u kontaktu i pratio hoće li se nešto promijeniti kad film bude prikazan.
Mržnja prema manjinama
– Savjetnik sam mađarske Vlade o pitanjima romske dječje populacije i u prilici sam pratiti reakcije javnosti. Nakon prikazivanja filma, počele su stizati donacije u lijekovima i drugoj opremi koja će djeci olakšati život, čak su se obavile i najnužnije popravke kuća, da se ne sruše ljudima na glavu i to je pozitivan utjecaj filma. S druge strane, vrlo grlati i agresivni mađarski desničari protive se općenito življenju Roma u Mađarskoj, smatraju da ih treba sve izgnati iz zemlje, pa u tom smislu ovaj film uznemirava javnost i kod mnogih potiče mržnju prema manjinama… Ipak, mislim da s ovakvim dokumentarcima treba nastaviti, jer je pozitivan slijed događanja jači od negativnih reakcija. Tu ne mislim samo na Mađarsku, već i na druge zemlje. Problem mržnje prema manjinama, rasne mržnje i nepriznavanja ljudskih prava – postoji svuda, pa i najrazvijenije zemlje Europe nisu toga lišene. Ovakvi filmovi pridonose razumijevanju među ljudima, stvaranju empatije i želje da se drugom čovjeku pruži prilika za dostojan život, kaže John Oates.
