Komunističke su vlasti strogo cenzurirale i zabranjivale takozvanu antisocijalističku literaturu, u koju su trpali sve što je odudaralo od strogo nametnutih soc-realističkih stereotipa. Sve autore koji se nisu pridržavali zadanih regula beskrupulozno su proganjali i na koncu na takozvabnim političkim monstr-procesima rigorozno kažnjavali dugotrajnim zatvorskim kaznama. Da nije bilo bračnog para Škvorecky i njihovog entuzijazma i energije, cijela jedna zabranjivana, ali zapravo veličanstvena duhovna galaksija, jednostavno bi nestala u crnoj rupi tajnih službi komunističkog režima, i bila bi posvema (i)zbrisana s kulturološke karte svijeta. 

    Igrom slučaja i(li) usuda, upravo u vrijeme kada je umro Josef Škvorecky, cijela se intelektualna javnost, posebice iz bivših disidentskih redova (iza negdašnje željezne zavjese), pripremala svečano obilježiti 40. godišnjicu osnivanja te svjetski ugledne i jedne od vodećih egzilnih izdavačkih kuća, koja je u blokovski podijeljenom svijetu odigrala duhovno prevratničku i politički prometejsku ulogu. Naravno, slične su egzilne institucije imali i Poljaci i Rusi, ali izdavaštvom su se bavili cijeli timovi stručnjaka, dok je bračni par Škvorecky sam odabirao, financirao i tiskao knjige. 

   Kultno štivo

U svojoj glasovitoj knjizi »Samožerbuch« (Knjiga koja jede samu sebe) Škvorecky je ispisao povijest vlastite nakladničke kuće (bila je utemeljena na prijelazu iz 1971. u 1972.) i uopće uloge i utjecaja na politička i kulturna zbivanja u komunističkom bloku, ali i na vlastitu intelektualnu biografiju i literarno stvaralaštvo. 

    Škvorecky se 1924. godine rodio u imućnoj građanskoj obitelji, koja je u veljači 1948. bila od strane komunista proglašena za reakcionarnu. Usprkos tomu (samo zahvaljujući sretnom spletu okolnosti), Josef je ipak dobio dozvolu za nastavak školovanja, tako da je na Karlovom sveučilištu u Pragu diplomirao engleski jezik. Kao vrlo mlad, u dobi od samo 24 godine, napisao je roman »Kukavice« (objavljen tek deset godina kasnije, 1958), u kojem je na nov i moderan način, kritički artikulirao osjetljiva pitanja rata na češkom tlu i neslavnu ulogu čeških (malo)građana u tim tragičnim zbivanjima. 

    Komunistički cenzori dugo vremena nisu dozvoljavali takvu heretičku knjigu, ali kada je djelo na koncu dospjelo pred čitatelje, postalo je pravim kultnim štivom. To je bio roman jednog posve novog senzibiliteta, tako da je knjiga izazvala žestoke reakcije prokomunistički orijentiranih intelektualaca. Ali, unatoč histeriji koja se stvorila oko njegova imena i djela, Škvorecky je nastavio i dalje pisati, međutim, većinu je svojih djela objavio tek nakon 1969. godine, kada je sa suprugom emigrirao u Kanadu.   

Prisilni egzil

U osami svog literarnog laboratorija Škvorecky je iznašao čarobnu formulu za zavodljivu alkemiju riječi, koja je posvema korespondirala sa senzibilitetom modernog čovjeka i njegova (ne)vremena. Podjednako onog u komunizmu, kao i onog u kapitalizmu. Svojom je literaturom na gorak, ali prepoznatljivo duhovit način, šarmantno (o)slika(va)o složena pitanja i probleme aktualnih totalitarnih ideologija. Jedinu obranu pred ovim monstruoznim napastima pronalazio je u humoru, ironiji, blagom sarkazmu i suptilnom cinizmu. Sebe nikada nije vidio kao pisca velikih povijesnih tema; namjeravao je pisati samo o malim, običnim stvarima (prije svega o djevojkama i glazbi), ali je na koncu zbog politike sve ispadalo drukčije. 

    Iako je bio jedan od vodećih svjetskih disidenata, nikada se nije smatrao disidentskim književnikom, pa čak ni onda kada mu je bilo oduzeto češko državljanstvo. Prisilni egzil nije shvaćao kao tragediju – u jednom ogledu je napisao: »Tamo gdje slobodno mogu objavljivati knjige i kritički govoriti o onom što mislim, tamo je i moj dom«. 

    U svemu tomu imao je sreću što ga je snažno podržavala i u svakom pogledu pomagala supruga Zdenka, koja je na koncu žrtvovala svoju glumačku i spisateljsku karijeru kako bi vodila svekoliko poslovanje izdavačkog poduzeća.   

Državni neprijatelji

Svoju izdavačku djelatnost Škvorecky je počeo tiskanjem vlastitih, u domovini zabranjenih ili cenzuriranih knjiga. Prvo je objavio danas glasoviti roman »Oklopni bataljon« (1971/72), zapravo švejkovske fragmente iz doba kulta ličnosti, koji je u Čehoslovačkoj izazvao pravi politički skandal. Time je ova knjiga privukla pozornost intelektualne javnosti i postala jednim od najvećih svjetskih hitova. 

    Ukupno je do 1993. godine »Sixty-Eight Publishers« objavila oko 230 naslova, a najviše djela Kundere, Gruše, Lustiga i Peroutke. Veliki uspjeh imale su i knjige koje su tematizirale suvremenu češku povijest i koje su provokativno obrađivale kontroverzne nacionalne teme, poput memoara Vaclava Černog i Prokopa Drtine. 

    Škvorecky je u svom izdavaštvu otvorio prostor autorima različitih svjetonazora i tako je omogućio formiranje specifične, češke slobodne dijaloške kulture, koja je u ostalim velikim emigrantskim zajednicama (prije svega Poljaka i Rusa) prepoznatljivo nedostajala. Česi nisu problematizirali samo komunističku ideologiju, već su – za razliku od ostalih – otvoreno kritizirali (i) vlastite građanske slabosti i nedostatke. Tijekom 1974. g. Škvorecky je počeo objavljivati i zabranjene pisce koji su živjeli u Čehoslovačkoj, pretiskivanjem samizdat edicije »Petlice«, kojoj je duhovni otac bio glasoviti Ludvik Vaculik. Uz njegova djela, tiskale su se i knjige Havela, Hrabala, Tatarke i drugih. 

    Zbog svega toga komunističke su vlasti bračni par Škvorecky smatrale državnim neprijateljima broj jedan, tako da su ubacivanjem tajnih agenata u češke emigrantske krugove pokušavale na sve moguće načine onemogućiti njihov rad. Međutim, u tomu nisu uspjevali: knjige su iz Kanade, na (ne)broj(e)ne maštovite načine, bile krijumčarene u Čehoslovačku. Posjedovanje i čitanje takvih knjiga komunistički je režim strogo zabranjivao i kažnjavao. 

    Svojedobno (1989), Kundera je opisao značaj izdavačke djelatnosti bračnog para Škvorecky: »Uspjeli su sačuvati praktički sve značajno za suvremenu češku književnost i kulturu; njihova je izdavačka kuća dosegnula moralnu i estetsku razinu koju nigdje i nitko, ni prije, ni poslije toga nije imao«.   

Naše prazne ladice

U tomu je zapravo možda i bila najveća uloga Josefa Škvoreckog, jer je svojim izdavaštvom povezao disidente i egzil, tako da se rušenjem Berlinskog zida u Pragu bez većih problema mogla pojaviti reprezentativna intelektualna zajednica, koja je u svemu mogla (pre)uzeti ključne funkcije i bez pomoći komunista započeti sa širokim procesima društvene demokratizacije. Upravo ono što je nama u Hrvatskoj, ali i cijeloj bivšoj Jugoslaviji, nedostajalo. 

    Osim nekolicine autentičnih disidenata i egzilnih intelektualnih autoriteta, u nas je cijela ta takozvana alternativna zajednica bila inficirana nacionalizmom i opsjednuta ustaško-četničkim ressentimantima. Dok su Česi, Poljaci i ostali komunizmom poljuljani narodi posjedovali bogatu »kulturu za ladice«, u nas su one bile prazne; umjesto građanskog diskursa, dominirao je neskriveni nacionalizam, tako da je raspad Jugoslavije, čini se, morao biti tako krvav. 

    Dok su Česi u rezervi imali i nekoliko građanski neovisnih političkih reprezentacija, mi smo ostali zarobljenicima presvučenih komunista koji su jednu (klasnu) ideju izdali i zamijenili drugom (nacionalnom), ali je mentalna matrica ponašanja ostala ista. Možda je upravo u tomu neponovljiva uloga Škvoreckoga, jer je shvatio kako i u emigraciji i u domovini mora okupiti, povezati i očuvati sljedbenike masarykovskih »ideala humaniteta« koji nisu promovirali mržnju, već slobodnu i kritičku misao; koji nisu tražili osvetu prema komunistima, već demokratske promjene. Bio je svjestan što se u protivnom može dogoditi i kakav krvavi rasplet raspada prijeti cijeloj Srednjoj Europi. 

    U svakom slučaju, iza Škvoreckog ostaje velika intelektualna praznina, ali i neponovljivo književno djelo (nastalo na tragičnom iskustvu nacifašizma i staljinizma); majstorija riječi, koja svako čitanje njegova štiva pretvara u pravu duhovnu gozbu.