Politički živahna, povremeno i spektakularna 2013. godina, sa svojim prvim euro-izborima u Hrvatskoj, prvim »narodnim« referendumom i redovnim lokalnim izborima je na samom kraju, ali se već sad, makar se to možda tako nije činilo prije godinu dana, može prognozirati i da će 2014. godina biti puna bitnih i velikih političkih okršaja. 

  Prvi će se odviti na samom njenom početku, kad će se vidjeti sudbina referenduma o ćirilici, te Ustavnih promjena koje su zaštekale pred samo izglasavanje. Na samom kraju, pak, sučelit će se kandidati za pet godina na Pantovčaku (odluka će ipak pasti vjerojatno tek u 2015. godini kad bi se održao eventualni drugi krug).

No, najintrigantniji izlazak na birališta ipak će biti onaj svibanjski: naime, od 22. do 25. svibnja (u Hrvatskoj vjerojatno na bivši Dan mladosti, kad je nedjelja) će se birati novi sastav Europskog parlamenta. 

 Najvažniji euroizbori u povijesti

  Ovogodišnji, travanjski euroizbori u Hrvatskoj nisu mogli ni malo poremetiti ukupnu ravnotežu na razini Unije, desni centar imao je komotnu prednost i 12 imena iz nove članice je imalo tek simboličko značenje.

Osim u Hrvatskoj – ovdje su ti prvi euroizbori lako mogli postati smrtonosni – u političkom smislu. Jer, da su rezultati iz anketa otišli u stvarnosti ulijevo, onoliko koliko su otišli udesno, HDZ bi doživio gadan poraz, a Tomislav Karamarko imao velikih problema da ostane predsjednik te stranke. Ovako, HDZ-ova koalicija je za 0,79 posto glasova pobijedila SDP-ovu, a Karamarko »kupio« miran mandat do parlamentarnih izbora krajem 2015. godine. 

  Svibanjski euroizbori u 2014. će, međutim, biti prvi na europskoj razini po jednoj izuzetno bitnoj stvari – po prvi put će građani birati saziv Europskog parlamenta koji će, osnažen Lisabonskim ugovorom, biti pravi sukreator europske politike, a ne tek manje-više bitan debatni klub, kako je često bilo u prošlosti. 

  Time je, naravno, ishod izbora 2014. godine neusporedivo važniji od svih održanih dosad. Balans moći će se, kao i obično, dijeliti između lijevog i desnog centra, a ključni ishod te bitke bit će smjer kojim će nastaviti klimavi i još nepropupali gospodarski oporavak Unije.

 Stroga štednja koju je nametnula desnica nije se baš u stvarnosti pokazala idealnim ishodom za izlazak iz gospodarske krize koja je potresla svijet 2008. godine, pa je tako i europska politika u zadnje vrijeme nešto labavija nego zadnjih godina.

Ipak, za desni centar će štednja i proračunska konsolidacija ostati glavne mantre političke ekonomije i ubuduće, dok će ljevica na izbore s programom koji više daje na važnosti intervencijama države u vremenima ovakve krize, te će se sigurno rado pozivati na primjere SAD-a i Japana, gdje je povećana državna potrošnja dala, barem zasad, mnogo bolje rezultate od željezne germanske discipline i rezova koji svako malo u perifernim državama Unije na ulice dovodi belaj, a brojke rasta gospodarstva i dalje drži oko ledenih nula posto.

  Koliko će ishod ove svibanjske političke bitke utjecati na to kako će se živjeti i u Hrvatskoj, zemlji čiji je proračun u prevelikom deficitu, nije potrebno posebno obrazlagati. 

  U pozadini glavnog okršaja vodit će se još jedna velika, možda i najvažnija politička utakmica: ona za Europsku uniju samu. Naime, kriza je ojačala razne euroskeptične snage u mnogim zemljama, koje čak ozbiljno rade na osnivanju zajedničke fronte koja bi se unutar okvira EU borila za rušenje Unije i povratak na Europu nacija.

 Nošeni valom uglavnom antiimigrantskih sentimenata kod sve siromašnijeg domicilnog stanovništva, igrači s krajnje desnice postaju sve bitniji politički faktor: od Grčke, Nizozemske, Francuske, Velike Britanije… 

Koliko je tvrd ORaH?

  Bitka na europskoj razini ne znači da će biti nezanimljivo vidjeti i koja će politička frakcija u Domovini odnijeti pobjedu. Ni Milanović, ni Karamarko neće biti smijenjeni ako izgube, ali, svakako ni jedan ni drugi ne bi bili u preugodnoj situaciji da na isteku 25. svibnja moraju čestitati protivniku.

 No, ako se neće raditi o sudbinama šefova, svakako će rezultati biti jako bitni za sudbinu koalicija koje će najesen 2015. godine ići u najveću hrvatsku političku utakmicu, onu za Sabor. Očekivani povratak IDS-a u Kukuriku koaliciju će, donese li pobjedu, zabetonirati tu stranku natrag tamo gdje je i bila.

Ukoliko, pak, Kukuriku izgubi, sve su opcije otvorene: razmišljat će se o daljnjem okrupnjavanju, ali nije isključena ni politika »rakove djece«. Slično je i s druge strane, eventualna uvjerljivija pobjeda bi vjerojatno stavila točku na širenje »Velike domoljubne koalicije« (što je radni naziv okupljanja hrvatske desnice), a poraz bi i pred Karamarka i pred njegove aktualne i potencijalne koalicijske partnere stavio niz neugodnih pitanja. 

  Euroizbori bi ipak na domaćoj sceni mogli biti presudni prije svega za ambicije nekih manjih stranaka i(li) koalicija. Koliko će, recimo, težiti nova stranka Nikice Gabrića? Koliko ORaH Mirele Holy? Može li se HSLS nametnuti kao nositelj »trećeg puta«?

Svibanjski izbori za sve njih bit će definitivni test na osnovu kojeg će odlučiti kako i s kim izići na parlamentarne izbore u Hrvatskoj, a pokazat će i građanima kolika je vjerojatnost da će, recimo, glas za ORaH, doista biti glas za ORaH, a ne za SDP, ili HDZ (ukoliko Holyna stranka ne bude blizu izbornog praga). Jasno, novi izbori bit će na sličnoj matrici i novi test za snagu Hrvatskih laburista, koji su anketno već dugo treća najjača politička snaga u zemlji. 

  Naposlijetku, euroizbori bi mogli, kao i u ovogodišnjem travnju, »uroditi« još ponekom političkom zvijezdom. Prošli put je, uz odavno etabliranog Tonina Piculu, zabljesnula Ruža Tomašić. Bit će zanimljivo vidjeti može li ona ponoviti svoj uspjeh i hoće li ga opet graditi na retorici o »Hrvatima i gostima«, ili ju je briselsko i strazburško iskustvo ipak učinilo umjerenijom. 

  Uglavnom, kad se krajem svibnja bude podvlačila crta, mnogo stvari će na europskoj razini biti zadane za pet godina unaprijed, a na domaćoj će biti jasno s kojih će se početnih pozicija krenuti u, kako se sad čini, neizvjesnu borbu za vlast 2015. godine.