Zašto se studiozna i duboka glumačka predstava poput Brečićeve drame »Ispočetka«, koja po svemu pripada repertoaru ZeKaeMa, »Gavelle« ili Hrvatskog narodnog kazališta, pojavljuje na mjestu gdje su vrlo malene šanse njezina preživljavanja, poput kazališta EXIT? Pokušat ću odgovoriti jezgrovito: zato što Matko Raguž kao vlasnik jednog privatnog i komercijalno orijentiranog teatra, ali i veliki prijatelj umjetnosti glume, ima više sluha za spori i slojeviti glumački rad, negoli ga imaju ravnateljice i ravnatelji takozvanih repertoarnih kuća. 

  Riječ je o potrebi njegovanja umjetničke slojevitosti koja dakako donosi financijski rizik, ali istovremeno osnažuje čitavu zajednicu, poklanjajući nam stvaralačku kvalitetu i poželjnu ambicioznost, baš kao i etičnost umjetničkih profesija. Bilo bi prejezivo zamisliti kazališnu scenu skrojenu samo po mjeri televizijskog zabavišta kao dominantnog ukusa publike. Ili, kako je to sažeo Andy Warhol: »Nema više stvarnosti; postoji samo televizijska banalnost«. Brečićeva predstava izravno tematizira ovu pustoš javne izvedbe, boreći se za drugačije kriterije. 

 Princip povezanosti

Usput, činjenica da je predstava »Ispočetka« postavljena baš u EXIT-u govori nam bitne stvari i o drugim kazališnim institucijama u Zagrebu. Ozbiljan, dugotrajan rad događa se daleko od stabilno financiranog centra. Ili, kako bi rekao francuski filozof Alain Badiou u svojoj »Rapsodiji za kazalište«: Sve što je imalo važno događa se daleko od središnjice kapitala. Za Badioua, kazalište je tkalački stan i svetog i svakodnevnog i političkog vremena, u kojem se svaka službena verzija stvarnosti može rasparati i ponovno istkati na izazivački različit način. 

  Nenasilnost kojom Brečić u dvostrukoj poziciji pisca i redatelja para tkanje socijalnosti i zatim ga ponovno isprepleće, svjedoči u prilog moći teatra, ali i svepovezanosti velike ljudske obitelji. Jer i ne samo u kazalištu, ne samo u pirandellovski ispremiješanoj obiteljskoj drami »Ispočetka«, svatko je od nas onome drugome istovremeno i brat i sestra i otac i majka i partner i neprijatelj; ovisno o tome u kakvoj smo fazi odnosa. Nije moguće da jedni drugima budemo »samo« jedno, kao što nije moguće da se »riješimo« ili oslobodimo dubokog gnijezda tih sveobiteljski kompleksnih odnosa. 

  Zato glumica Jelena Miholjević ne igra samo samosvjesnu ljubavnicu i mehaničku majku s povremenim tinejdžerskim pjevušenjem hitova pop-kulture, nego i umjetnicu u potrazi za malim momentom tišine, smirivanja, pažljivog međusobnog slušanja, prestanka kaosa i buke, neometane razmjene unutarnjih energija. Takve idealne tišine ljudskog savezništva naravno nema, čak ni u namjerno stišanoj, izrazito mekoj i gotovo tepajućoj govornoj intonaciji Sretena Mokrovića, Jelenina scenskog supruga. Tišina je uprizorena poput ljubavnog sna koji će scenski jedinstveno snažna Jelena Miholjević dijeliti sa sva tri muška lika drame (formalno su u pitanju otac i dva sina), svakome od njih na svoj način opraštajući nedostatnost, pretjeranost ili nevjernost. 

Princip opraštanja

Krešimir Mikić igra ogorčenog dječaka i revolucionarnog agitatora, blijedog i zapjenjenog od bijesa, veoma tešku ulogu ogorčenosti koja se, srećom, ne pretvara u ispraznu prozivku (premda mu tekst sadrži duge tirade na temu ljudske gluposti), već zadržava romantičnost traganja za krahom kapitalizma koji bi prije svega sistemski ukinuo novac. I njegova je ranjivost na sceni velika. Melankoličnu studiju i roditeljske i ljubavničke snishodljivosti, ali i latentne agresije, igra Sreten Mokrović, najbolji u prizorima koji inzistiraju na bolnom, pa ipak mogućem i potrebnom procesu opraštanja. 

  Ono što je osobitost izabrane glumačke ekipe možda je najviše od svega osobna predanost koju uvijek ispočetka ulažu u svoje likove. Svatko od njih i svi zajedno mnogo su više od obiteljskih funkcija u potrazi za jednim mirnim ručkom (čijim tanjurima i žlicama predstava završava). Utoliko je drama »Ispočetka« višestruka posveta kazalištu kao mjestu koje nas ne može definirati, koje nas ne može podvrgnuti nikakvim stabilnim ulogama, ali nas može rastaviti i onda složiti iz posve novih sastavnih dijelova, prvi put isprobanih samom predstavom. 

  Premda sam nakon premijere drame »Ispočetka»« čula mišljenja kako dvosatnu predstavu »ipak treba« skratiti i sažeti, dakako u interesu veće gledanosti, ne slažem se s time da sve predstave moraju težiti idealu što veće pitkosti. Bulevar već vlada javnim ukusom i već ima svoju publiku. Mislim da je dramaturginja Tajana Gašparović donijela ispravne odluke, jer kvaliteta Mislava Brečića i kao pisca i kao redatelja nastaje upravo iz dosljedne pomnosti koju posvećuje arheologiji ljudskih odnosa na sceni. 

  Veliki uspjeh predstave »Ispočetka« sastoji se u njezinom povjerenju u publiku koja može pratiti sadržaje mnogo zahtjevnije od sapunica. I iz njih dobiti daleko više no što bi dobila da joj je predstava na bilo koji način podilazila.