Kinezi će investirati u Srbiju, ne u Rijeku

Srbija i Hrvatska imaju različite koncepcije i poglede prema kineskim investicijama o kojima se u Hrvatskoj već godinama govori, ali bez nekog važnijeg i konkretnijeg rezultata. Očito je također kako Srbija ima maksimalističke ambicije, kao i da ulaže velike napore kako bi kineski kapital dovela na svoj teritorij

Zona koja bi promijenila svijet. Tako je bivši predsjednik Srbije Boris Tadić nazvao mogućnost izrade studije izvodljivosti zone slobodne trgovine Kine i Europske unije, zone koja bi se po srpskim željama i planovima mogla i trebala naći upravo na prostoru Srbije vezana uz projekt izgradnje pruge od Budimpešte do Beograda i dalje do Istanbula, jer bi u Grčkoj i Turskoj mogle biti locirane najvažnije luke za ulaz kineske robe u Europu.

Riječ je zasad o ideji o kojoj se ozbiljno razgovara, važnoj i stoga što bi realizacija iste imala ozbiljan utjecaj po hrvatske planove razvoja riječkog prometnog pravca i korištenja svog prometnog položaja u kontekstu otvaranja prometnog mosta između Europe i Dalekog istoka na teritoriju Hrvatske.

Prošli tjedan bio je po tom pitanju vrlo zanimljiv ne samo zbog ambicioznih najava Borisa Tadića koji je u Pekingu sudjelovao na Forumu europskih socijaldemokratskih partija i KP Kine te konkretno govorio o planovima Srbije u kontekstu kineskih investicija.  

 160 kilometara na sat

– Projekt obnove i izgradnje pružnog pravca Beograd-Budimpešta treba proširiti na pravac Beč-Istanbul, čime bi bio ostvaren puni pozitivan efekt projekta, jer bi cijeli jugoistok Europe bio povezan željezničkom mrežom s vlakovima koji bi se kretali brzinom od oko 160 kilometara na sat. Realizacijom tog projekta, koji jedino Kina može ostvariti, bio bi dovršen globalni projekt stvaranja željezničke veze od Londona do Pekinga, kazao je Tadić napominjući kako je sve to realan san za srpsku ekonomiju.

U Jurčićevu opservaciju o podjeli moći kroz stoljeća, ovog se tjedna odlično uklopio britanski premijer David Cameron poručivši u Pekingu: čak i ako se Zapadu to ne dopada, uspon Kine je činjenica našeg doba. To je realnost, a ne prijetnja, a nijedna zemlja nije spremnija od Britanije da pruži Kini dobrodošlicu na glavnu scenu svetske politike.

Gotovo istovremeno je i predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović govorio o kineskim investicijama, ali u bitno drugačijem kontekstu od srpskih planova. Milanović je bio u Bukureštu na summitu premijera srednje i istočne Europe i Kine te je nakon sastanka također potvrdio kako se Hrvatska mora otvoriti kineskom kapitalu i poduzećima te maksimalno smanjiti birokratske barijere za suradnju.

– Što se velikih infrastrukturnih projekata tiče, mi se moramo više fokusirati na strukturne fondove Europske unije nego na kredite. Infrastrukturne projekte poput željezničke pruge Rijeka – Botovo pokrit ćemo europskim razvojnim fondovima jer je taj novac besplatan, kazao je Milanović uz ocjenu da je RH napravila bolji posao od Srbije i Mađarske, koje će zajedničku prugu graditi iz kredita.  

 Maksimalističke ambicije

Iz navedenih izjava jasno proizlazi kako Srbija i Hrvatska imaju različite koncepcije i poglede prema kineskim investicijama o kojima se u Hrvatskoj već godinama govori, ali bez nekog važnijeg i konkretnijeg rezultata. Očito je također kako Srbija ima maksimalističke ambicije, kao i da ulaže velike napore kako bi kineski kapital dovela na svoj teritorij, te dugoročno pozicionirala prometne koridore koji prolaze kroz Srbiju kao strateški izuzetno važne i atraktivne za promet kineskih roba prema Europi.

Profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić na zanimljiv način komentira navedene razlike u pristupu Srbije i Hrvatske prema Kini. On u samom uvodu podsjeća na neke generalne činjenice te naglašava da je Kina najmnogoljudnija zemlja u svijetu, koja ima oko 3.000 milijardi dolara novca predviđenog za investicije po čemu je neprikosnoveni svjetski lider.  

 Spadamo u istočnu zonu

– Ako je 19 stoljeće bilo englesko, a 20. stoljeće američko, izvjesno je kako 21. stoljeće možemo smatrati kineskim. Kinezi Europu gledaju kao na cjelinu, Europa je njima mala. Mi smo veliki u svojim očima, vodimo računa o povijesti Europe i imamo osjećaj da smo važni, ali su se okolnosti promijenile. Kad se pregovara s Kinom, treba gledati njihovim očima, a Kina je podijelila Europu u dva dijela. Prvi možemo nazvati zapadnom Europom kojoj pripadaju Njemačka, Nizozemska, Francuska, skandinavske zemlje itd. Druga je istočna Europa kojoj pripadaju Grčka, Makedonija, Srbija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Češka i druge zemlje u okruženju. Kina gleda Europu u dva dijela zbog različite razvijenosti, efikasnosti, infrastrukture… Mi spadamo u tu tzv. istočnu zonu, gdje najbrži i najprirodniji put vodi morem do Grčke, gdje već imaju jednu veliku investiciju u Pireju te logičan put prugom prema Baltiku. Za tu istočnu Europu Kini je najlogičniji put sjever-jug, jer je pomorski transport još uvijek najjeftiniji. Mi ćemo u tome proći vrlo loše. Hrvatska je morala pripremiti jasne ideje i projekte, dovesti ih do konkretnih rješenja gdje bi onda i Kinezi mogli prepoznati svoj interes. A nismo baš ništa napravili. Očito je da predstavnici Vlade Srbije imaju puno organiziranije i konkretnije programe od onih u Hrvatskoj, gdje se već godinama o kineskim investicijama vodi razgovor slijepih i gluhih, ističe Jurčić koji ipak ne spada u velike zagovornike okretanja riječkog prometnog pravca prema kineskom kapitalu.

Prema Jurčiću transport nudi otvaranje radnih mjesta, kao i priliku razvoja Rijeke što je logičan interes lokalnih vlasti, ali je problem što je riječ o nisko platežnim i kvalitetnim radnim mjestima te bi se bilo daleko bolje okrenuti obrazovanju mladih za poslove u modernim tehnologijama kao što je informatika, biofarmaceutika ili nanotehnologija.  

 Rijeka im je malo

– Pitanje je i koliko bi prometa mogla Kina usmjeriti preko Rijeke, jer je čak i maksimalni potencijal riječke luke na razini udjela od nekoliko postotaka kineskog prometa prema Europi. Njima je to malo. Međutim i premijer Milanović griješi kad govori o boljem učinku kroz korištenje sredstava iz europskih fondova. Mi tu možemo povući maksimalno 1,1 milijardi eura na godišnjoj razini, a imamo obvezu pridonijeti oko 500 do 600 milijuna eura u europski proračun. Isključivi oslonac na EU fondove nas vodi u katastrofu, jer to nije niti 10 posto potrebnih investicija za početak oporavka gospodarstva, zaključuje Jurčić, koji tako ne ostavlja previše nade da bi se stvari u kinesko-hrvatskim odnosima mogle pomaknuti s mrtve točke i rezultirati značajnijim investicijama i projektima.

Stoga treba tek podsjetiti koliko je mnogo kineskih delegacija u proteklih desetak godina posjetilo Rijeku i pokazivalo i više nego opipljiv interes za riječki prometni pravac. Rezultata zasad nema, a izgledno je kako ih neće ni biti. Istovremeno, planovi drugih zemalja su itekako konkretni. Kinezima je vjerojatno svejedno. Ako Hrvatska nije valorizirala svoj najkraći pomorski put od Dalekog istoka prema Europi, netko drugi će to svakako učiniti.