Otvoren 1957. godine, Husar je pokrenuo program »ples s ploča«, postajući prvi disko-klub u tadašnjoj državi te jedan od prvih disko-klubova na europskom kontinentu
Prije nego što će fascinacija mladih zvukom električne gitare, tim simbolom rock’n’rolla, postati domaćim općim mjestom, netko je tom zvuku u nas morao prvi otvoriti vrata. Zasluga te vrste u Hrvatskoj je u rukama riječkih mladića i djevojaka koji su pokrenuli klub Husar. S adresom u Dežmanovoj 3, Husar je davne 1957. apsolutna početna točka priče o rocku u Hrvata, što toj gradskoj dvorani daje status podjednako apsolutne zvijezde hrvatske pop-kulture uopće. Ili, da se poslužimo rječnikom iz našoj priči vremenski bliskog pop-kulturnog ozračja – tko drukčije kaže, taj kleveće i laže.
Prijedlog okupljanja grupe gradskih tinejdžera koji će biti okrunjen otvorenjem Husara imao je autorski potpis njihova vršnjaka Vita Franovicha. U skladu s uzusima vremena, dečki i cure su najprije osnovali Društvo prijatelja zabavne muzike, u okrilju Općinskog komiteta Narodne omladine Stari grad. Imena tih prijatelja? Vittorio Franovich Vito, Anton Host Tonči, Zoran Dimitrijević, Igor Barbalić, Zdravko Lešić, Antonio Brala Toni, Franko Kalčić Frenki, Davor Plešković, Anton Habčić Toni, Franco Ursich, Jurica Car, Alessio Vatta Dečo, Pavao Brozina Istok, Zlatko Lenac, Slobodan Petrić i drugi.
Stvari su se dodatno zakotrljale u trenutku kada su dečki i cure dobili na korištenje dvoranu u Dežmanovoj. Prostor je bio neuređen, ali ne zadugo. Žustrom radnom akcijom članovi Društva su dvoranu upristojili, što je uključivalo »žicanje« parketa i glancanje. Host i Lešić odvažili su se upoznati javnost s vlastitim slikarskim talentima, stilizirajući na zidu gradsku panoramu, ugrađena su i dva ventilatora za izmjenu zraka, a učenik Elektroindustrijske škole Ursich prihvatio se sklapanja klupskog sustava za reprodukciju zvuka. Činili su ga Franovichev gramofon češke marke Supraphon, staro pojačalo, pet zvučnika, svaki mišića »nabildanih« na 10 W, home made porijekla te mikrofon za komuniciranje s plešućom gomilom.
DJ Vito Franovich
Ursich je po dva zvučnika objesio sa svake strane stupova što su dijelili dvoranu, plus jedan na zidu većeg dijela dvorane. Light show? Zasljepljivao je svim bojama svijeta. To valja čitati kao informaciju da se kretao u svjetlosnom spektru što su ga omogućavale dva puta po dvije crvene žarulje. Za plesni predah bile su, uza zidove, postavljene klupe.
O klubu Husar, ni o krucijalno važnoj, pionirskoj ulozi cijele riječke rock-scene u širenju rocka u Hrvatskoj, u dokumentarnom serijalu što se upravo prikazuje na HRT-u pod nazivom »Naši dani – Priče o hrvatskom rocku« – nećete čuti ništa. Prve tri emitirane epizode pokazuju da je riječ o serijalu s potpuno pogrešnim nazivom. Uz nekoliko marginalnih dodataka, marginalnih dobivenom minutažom i kvalitetom informacija, serijal se svodi na – zagrebački rock. I slijepcu je jasno, na djelu je televizijski falsifikat. Žestoko plaćen ne zagrebačkim, nego hrvatskim novcem. Tragom toga, logičnim smatram postaviti pitanje: zašto se autori serijala srame vlastitoga grada, zašto ga izbjegavaju staviti u naslov svoje filmotvorine? Zagreb nije zaslužio da ga se netko srami, zaslužio je bolje. A Hrvatska i njezina rock-scena da i ne govorimo.
Sretnice i sretnici koji bi uspjeli ući na vrijeme, u dvoranu koja je na svojih 140 četvornih metara plesne površine mogla primiti 200 – 300 duša, bili su tih večeri u novom epicentru zabave riječkih djevojaka i mladića. Početna i odjavna »špica« pripadale su hitu »Raunchy« u izvedbi Billyja Waughna i njegova orkestra, a zvučni prostor između činio bi trostruki set po četiri energičnije rock’n’roll teme, plus dva seta laganijih. Pogled na diskografska izdanja što su stajala uz gramofon ubrzo će nuditi imena Chucka Berryja, Elvisa Presleyja, Fatsa Domina, Roya Orbisona, Paula Anke, Raya Conniffa, Rickyja Nelsona, Chubbyja Checkera, Rickyja Nelsona, Pata Boona, Little Richarda, Raya Charlesa, Plattersa…
Društvo je ploče iz Husara – do travnja 1960. nabavljeno je preko 150 LP-ja i EP-ja – započelo odnositi u mjesta u gradu i gradskoj okolici koja su pokazala zanimanje za takvom vrstom zabave. Potkraj 1959. i tijekom 1960. na njihovim se pločama »vrti« ples u sušačkom DTO-u Partizan, Omladinskom klubu Dynamo, Sušačkoj gimnaziji i Medicinskoj školi na Brajdi. Stižu pozivi Tončiju Hostu u Split i Zagreb, pa on predočava DJ vještine i u tim sredinama, potičući lokalne mladiće da krenu njegovim stopama. Ursich, prijatelj iz Društva, pomaže mu na Tuškancu. Prvi zagrebački DJ-i njihovi su učenici.
Dobivena bitka, izgubljeni rat
Dvorana u Dežmanovoj bila je u rukama Društva do 1962. godine. Potom je preuzima Muzička sekcija Amaterskog kazališta »Viktor Car Emin«. Tada klub počinje ugošćivati prve riječke rock-bendove: Uragane, Riječane i Sinove mora. Završnu točku priče o Husaru potpisale su 1964. pritužbe na buku stanara susjedne zgrade u kojoj su živjele obitelji oficira JNA. Bitku s Husarom JNA je dobila, ali je vrijeme pokazalo kako je istovremeno izgubila nešto važnije, izgubila rat. Virus Husarova rocka već se oteo kontroli i krenuo na pobjedonosni put širom države.
