Odnos hrvatske političke garniture prema moru i ribarstvu nazivam »sindromom turiste«, prema kojem se vladajuće garniture Jadranom i njegovim problemima bave samo deklarativno i uglavnom samo onda kada razmišljaju o tome gdje provesti godišnji odmor
Hrvatski ribari žale se da im je ulaskom Hrvatske u EU praktički nemoguće legalno raditi s velikim brojem alata, od povlačnih mreža, do plivarica i koća. Upali su, kažu, u procjep između realnosti hrvatskog ribarstva i zahtjevnih propisa Europske unije na koje ih nadležni u državnim instistucijama, prvenstveno Upravi za ribarstvo, nisu na vrijeme pripremili. Zašto je došlo do takve situacije i je li se ona mogla izbjeći, pitamo profesora Alena Soldu, redoviti profesor na Odjelu za studije mora Sveučilišta u Splitu i predstojnik diplomskog studija Morsko ribarstvo, koji je bio savjetnik u Ministarstvu poljoprivrede za vrijeme HDZ-ove vlade koja je pregovarala s EU o poglavlju 13, a također je bio i koautor Plana 21 Kukuriku koalicije za pitanja ribarstva.
– Svima je potpuno jasno da je za trenutačno stanje kolapsa u ribarstvu isključivo kriva nesposobna ribarska adminstracija koja do današnjeg dana još nije izradila Planove za upravljanje, što je bila naša veoma jasna obaveza. Čim smo završili s pregovorima u poglavlju 13-Ribarstvo javno sam nebrojeno puta upozorio da su pregovori bili najveća, ali ne i zadnja prepreka, jer je pred nama bila izrada Planova za upravljanje, što je bila isključivo naša zadaća, a ujedno i pokazatelj naše stručnosti i sposobnosti da napravimo adekvatne planove koji će biti prihvaćeni od strane EU. Žalosno je da, bez obzira na upozorenja, bivša vlast nije niti počela njihovu izradu, dok sadašnja vlast, koja je njihovu izradu obećala do sredine ljeta prošle godine, također nije puno više učinila. Danas je i najvećim optimistima jasno kako je hrvatska administracija potpuno nesposobna da napravi nekakve suvisle planove, a najvjerovatnije nema želju niti ih napraviti. Ono što je najgore i najapsurdnije u ovom trenutku je da radi situacije koja je uzrokovana nesposobnošću Ministarstva poljoprivrede da napravi adekvatne planove to isto Ministarstvo kažnjava ribare i ne da im raditi. Tipično hrvatski, uz to se zakon primjenjuje selektivno, pa se primjerice plivaričari ne kažnjavaju, dok ribare s potegačama čekaju već na izlasku iz luke.
Uobičajeni šlamperaj
Ribari se žale da je sve što je ispregovarano s EU po pitanju ribarstva držano u tajnosti praktički do samog ulaska Hrvatske u EU ove godine. Jesu li takve tvrdnje točne i tko je za to odgovoran?
– Bez sumnje je u početku pregovora bilo uobičajenog hrvatskog šlamperaja pri čemu smo izgubili dragocijeno vrijeme, kao i neke od mogućnosti da prođemo bolje. Ipak, obzirom na sve što se tada dešavalo, na kraju smo dobro i prošli. Nažalost, završetkom pregovora, kao da je i završio rad nadležnog Ministarstva poljoprivrede te je takav obrazac ponašanja prisutan i danas. Javno sam upozoravao ministarstvo da se svi propisi i naši zadaci moraju svima što prije prezentirati te da se na taj način ribarima dade dovoljno vremena za prilagodbu, u čemu bi im morala obavezno pomoći i država, povlačenjem dostupnih ribarskih fondova koji bi se mogli iskoristiti za prilagodbu ribarske industrije. Danas se, nažalost, može slobodno reći da ministarstvo, barem što se tiče ribarstva, uopće ne funkcionira, te ni uz najbolju volju, obzirom na rezultate, ne shvaćam što se i da li se uopće nešto radi za ribarstvo!?
– Već sam se skoro umorio od davanja brojnih rješenja kako zaštititi Jabučku kotlinu, od proglašenja gospodarskog pojasa pa do inicijative za proglašenjem djela Jabučke kotline morskim područjem pod posebnom zaštitom od mediteranskog interesa – SPAMI. Takva područja su od posebne važnosti sa zaštitu i očuvanje biološke raznovrsnosti Mediterana te sam u ime Euromediteranskog foruma svim nadležnim državnim administracijama odavno uputio inicijative s uputama kako se najbrže i najjednostavnije može zaštititi taj dio našeg gospodarskog pojasa koji je esencijalno važan za očuvanje živih bogatstava Jadrana, naročito pridnenih naselja. Nažalost, iako smo bili spremni potpuno preuzeti cjelokupan proces proglašenja, od administracije ili nismo dobili odgovor ili je isti bio samo na protokolarnoj razini, iz čega je opet bilo jasno kako državi Hrvatskoj Jadran apsolutno ne znači ništa!
Što, po vašem mišljenju, treba učiniti kako bi se riješili ovi problemi?
– Budimo iskreni, jer neću reći ništa što već ionako mnogi ne znaju, od početka hrvatske države ribarskom industrijom upravlja usko povezana grupica ljudi kojima ribarska administracija služi samo za ostvarivanje svojih osobnih interesa, pri čemu za opći boljitak ribara i ribarske industrije nije nikoga briga. Dok se to iz temelja ne promijeni, neće biti nikakvog rješavanja problema.
Je li uopće moguć opstanak nekih alata na našem dijelu Jadrana, poput povlačnih mreža, malih koća i slično?
– Dakako da je moguć, ali za to je potrebno da se svakom problemu pristupa na stručan način i s ciljem da se ostvari opća dobrobit ribara, što je kod nas još u domeni znanstvene fantastike. Naime, Hrvatska je poznata kao država općih stručnjaka u kojoj svatko zna sve o svemu, ali ulaskom u EU na teži način smo saznali da se nijedan, iole kompliciraniji problem ne može riješiti s takvim »stručnjacima«. Posljednji mjesec dana sam proveo držeći i slušajući predavanja diljem Europe, od Danske do Francuske, i pričajući s kolegama našao sam na nekoliko izvanrednih primjera gdje su riješeni problemi veoma slični našima, pa čak i s otegotnijim okolnostima. Ipak, treba se znati da su svi ti problemi bili riješeni isključivo zajedničkim radom administracije, pravih stručnjaka i ribara.
U EU postoje sredstva i programi namijenjeni prebacivanju ribara u druge djelatnosti, poput marikulture, ili njihovom potpunom odustajanju od bavljenja tim poslom. Hrvatski ribari tvrde da za ništa od toga nije provedena adekvatna priprema u našoj zemlji, prije ulaska u EU, a isto tako da se niti nakon ulaska nište ne poduzima. Tko je za to odgovoran, što je trebalo učiniti, te može li se još uvijek i što učiniti?
– Pišući za ovu Vladu ribarski dio njihovog Plana 21 napisao sam i da treba osposobiti ribarsku administraciju koja će odgovornim i stručnim radom povući dostupne fondove EU za ribarstvo. Ta bi se sredstva morala iskoristiti i za projekte obeštečenja ribarima koji se potpuno povlače iz ribarstva ili izlaze iz ribolova u kojem postoji preveliki ribolovni napor. Nažalost, iako je s tim programom ova Vlada i dobila izbore, očito je kako je to bila samo predizborna propaganda. Sve administracije su najavljivale kako ćemo imati puste milijune eura ribarskih fondova, a ja sam u isto vrijeme upozoravao da nećemo dobiti niti centa, ako ne budemo bili sposobni i povući dostupna sredstva. Vi sad procijenite tko je bio u pravu.
Više »radnika«
– Nema nikakve razlike. Odavno odnos hrvatske političke garniture prema moru i ribarstvu nazivam »sindromom turiste«, prema kojem se vladajuće garniture Jadranom i njegovim problemima bave samo deklarativno i uglavnom samo onda kada razmišljaju o tome gdje provesti godišnji odmor i koju ribu jesti. Sve dok hrvatska vlast ne shvati da je Jadran najveće bogatstvo ove države, dotle će sve vezano za more u Hrvatskoj propadati, pa time i naše ribarstvo, od kojega prema procjenama direktno i indirektno živi stotinjak tisuća ljudi s obale i otoka. Jedini način da se takav odnos i stanje promijene je da u vladajućim garniturama bude što više »radnika«, a što manje »turista«.
ZERP postoji samo na papiru, treba li Hrvatska početi koristiti svoja prava u zaštićenom pojasu i u praksi i što bi to značilo za ribarstvo?
– Preporuka Europske komisije da proglasimo gospodarski pojas je zapravo pljuska svim našim garniturama političara, jer dokazuje da smo mi koji smo zagovarali gospodarski pojas oduvijek bili u pravu, a ujedno i potvrđuje postojanje »sindroma turiste« kod svih naših političara. Sada nam EU govori da se sami počnemo brinuti i odgovarati za stanje u Jadranu i nažalost upravo stoga vjerujem da gospodarski pojas nećemo primjeniti čak ni sada kada je sve posve jasno. Dva su razloga tome, od kojih je prvi činjenica da stručnjaci kod nas nemaju nikakvu važnost, pa će se temom pojasa vjerovatno opet baviti isti oni ljudi koji su dosad izmišljali hrpe besmislenih razloga zašto ne proglasiti gospodarski pojas. Stoga se od njih ni ne može očekivati nekakvo drugačije mišljenje, jer bi time potvrdili svoju dosadašnju nestručnost. Drugi razlog leži u tome što proglašenjem gospodarskog pojasa mi postajemo odgovorni za njegovo stanje, što nikome u administraciji ne odgovara iz prostog razloga što najveći dio njih koji bi se tim pitanjem trebali baviti o tome ne zna ništa.
