Svakog 27. rujna svijet obilježava Svjetski dan turizma – priliku da se, uz brojke o rekordnim sezonama, postavi i neugodnije pitanje: što ako je rast broja turista, dosad glavni pokazatelj uspjeha, upravo ono što najturističkije hrvatske gradove polako gura prema granici podnošljivosti?

Od Dubrovnika do malih jadranskih mjesta, sve više se govori o stanovnicima koji se sele na rubove gradova, o stanovima koji su isplativiji kao turistički apartmani nego kao domovi, i o ljetima koja bi, zbog klime, mogla izgledati posve drugačije već za desetak godina.

Nebojša Stojčić, rektor Sveučilišta u Dubrovniku, istraživanjima potvrđuje ono što se u priobalnim gradovima odavno sluti – kratkoročni turistički najam stvarno utječe na dostupnost stanovanja, i to najizraženije u turistički najintenzivnijim destinacijama.

– Kada vlasniku postane znatno isplativije nekretninu iznajmljivati turistima nego lokalnim stanovnicima, dio stambenog fonda prelazi iz funkcije stanovanja u turističku funkciju. Tada je manje stanova dostupno za dugoročni najam, a cijene rastu, predstavio je Stojčić poznat problem.

Pritisak na cijene

Naglašava da turizam nije jedini krivac za visoke cijene stanova, tu su i troškovi gradnje, investicijska potražnja i porezni sustav, no u gradovima sa snažnim turističkim pritiskom kratkoročni najam postaje važan dio problema.

Zanimljivo, taj se učinak ne zaustavlja na granicama najturističkijih četvrti: kada stanovanje u središtu destinacije postane preskupo, potražnja se seli prema okolnim naseljima, pa se pritisak na cijene postupno širi i tamo.

Nebojša Stojčić

– Zato bih rekao da danas više nije pravo pitanje utječe li turizam na dostupnost stanovanja. Važnije je pitanje koliki je taj utjecaj u pojedinoj destinaciji i u kojim dijelovima grada počinje mijenjati mogućnost normalnog života lokalnog stanovništva, istaknuo je.

Postoji li opasnost da najturističkiji hrvatski gradovi postanu mjesta u kojima se sve manje živi? Stojčić kaže da postoji, i to bez ijednog dramatičnog trenutka u kojem bismo mogli reći da je granica prijeđena.

– Stanovnici najopterećenijih turističkih zona često ne odlaze vrlo daleko. Sele se prema rubnim dijelovima grada ili u okolna naselja, dok se najatraktivniji dijelovi sve više specijaliziraju za turizam, opisao je, navodeći Dubrovnik kao primjer grada u kojem se svakodnevni život postupno mijenja – manje je sadržaja za stanovnike, više za posjetitelje.

Pritisak pritom može biti vrlo različit i unutar istog grada. Zato je, smatra, važno pratiti širu sliku: koliko ljudi još živi u pojedinim dijelovima grada, koliko je stanova dostupno za dugoročni najam te kako sami stanovnici doživljavaju razvoj turizma. Kada ti pokazatelji počnu ozbiljno slabjeti, to je upozorenje da turistički razvoj počinje potiskivati druge funkcije grada, naglasio je Stojčić.

Dodatni dolasci

Budućnost hrvatskih turističkih gradova, dodao je, ne smije biti izbor između turizma i stanovnika.

– Kvalitetna destinacija prije svega mora biti kvalitetno mjesto za život. Ako grad izgubi stanovnike i pretvori se pretežno u prostor za privremeni boravak, dugoročno gubi i dio autentičnosti zbog koje su turisti u njega uopće počeli dolaziti.

Rješenje je u upravljanju rastom turističkog smještaja u najopterećenijim zonama, poticanju dugoročnog najma i aktiviranju praznih stanova, uz mjere prilagođene svakom gradu posebno.

Mislim da ćemo zato u budućnosti uspjeh turizma sve manje mjeriti samo brojem dolazaka i noćenja. Ključno pitanje nije koliko još turista možemo primiti, nego kakve gradove želimo imati za deset ili dvadeset godina, naveo je Stojčić.

Damir Krešić, direktor Instituta za turizam, unosi u priču prostornu i vremensku nijansu koja se lako izgubi u nacionalnim prosjecima. Prema njegovim riječima, hrvatski turizam nije ravnomjerno razvijen – granice rasta u vršnoj sezoni na priobalju već jesu dosegnute ili im se približavaju, dok u većem dijelu kontinentalne Hrvatske rast i dalje ostaje legitiman razvojni cilj, pod uvjetom da ga prate kvalitetni proizvodi i odgovarajuća infrastruktura.

Damir Krešić / Foto Sanjin Strukić/PIXSELL

– Dodatni dolasci turista u tom ljetnom razdoblju donose više štete nego koristi kroz pojačan pritisak na prostor, okoliš, infrastrukturu i kvalitetu života lokalnih stanovnika, a mogu narušiti i iskustvo samih posjetitelja, upozorio je Krešić za priobalne destinacije u špici sezone.

– Uvjetno rečeno, za priobalje i kontinent su potrebna dva različita razvojna pravca unutar zajedničkog nacionalnog strateškog okvira – na obali fokus treba biti na upravljanju potražnjom i rasterećenju vršnih razdoblja, dok se kontinent treba usredotočiti na razvoj proizvoda i izgradnju tržišne prepoznatljivosti, pojasnio je.

Prostorna ograničenja

Najveći izazov idućeg desetljeća, smatra Krešić, bit će uskladiti turistički razvoj s ograničenjima prostora i potrebama lokalnog stanovništva – i to jasno odrediti granice rasta, na temelju stručnih analiza, a ne prema interesima pojedinih skupina.

– Prostor je naš najvrjedniji i neobnovljiv turistički resurs, zbog čega njime moramo odgovorno upravljati. Kao društvo trebamo jasno odrediti koliki stupanj njegove prenamjene i opterećenja zbog turističkog razvoja smatramo prihvatljivim te postaviti granicu preko koje nismo spremni prijeći, poručio je i upozorio na nedostatak kvalificirane radne snage, sezonalnost potražnje, klimatske promjene te geopolitičku i gospodarsku nestabilnost kao dodatne izazove koji turizmu ne idu u prilog, kaže Krešić.

Kad je riječ o klimatskim promjenama, Krešić se poziva na projekcije Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije (JRC), prema kojima bi južne priobalne regije Europe, uz zagrijavanje od tri do četiri stupnja, mogle izgubiti gotovo 10 posto ljetne potražnje, uz rast posjeta u proljeće i jesen – najviše u najtoplijim dijelovima Mediterana poput Grčke, Cipra, Španjolske, Italije i Portugala.

Hrvatska bi, zbog sjevernijeg položaja, mogla određeno vrijeme zadržati povoljnije uvjete i privući dio potražnje koja bježi od najtoplijih destinacija, no upozorava da neće biti pošteđena – južna Dalmacija i otoci bit će posebno izloženi vrućinama, sušama, požarima i zagrijavanju mora.

Kad bi danas trebao definirati cilj hrvatskog turizma za 2030. godinu, Krešić kaže da taj cilj zapravo već postoji, samo ga treba dosljedno provesti: konkurentan, otporan i održiv turizam koji pridonosi kvaliteti života lokalnog stanovništva.

– Konkurentan turizam ne znači nužno više turista, više smještajnih kapaciteta ili više cijene. To znači kvalitetniji turistički proizvod, bolju vrijednost za novac, veću produktivnost rada… i veću dodanu vrijednost koja ostaje u hrvatskom gospodarstvu.

U središtu takvog modela mora biti lokalna zajednica. Lokalno stanovništvo mora imati vidljive koristi od turističkog razvoja. Ako od njegova rasta najveću korist nema lokalna zajednica, tada teško možemo govoriti o stvarno uspješnom modelu razvoja turizma, poručio je Krešić.

Klimatske promjene

Da se promjena pristupa turizmu prelijeva i na državnu politiku, potvrđuju iz Ministarstva turizma i sporta. Cilj više nije neograničeno povećanje dolazaka i noćenja, osobito u srpnju i kolovozu, već veća vrijednost turizma i ravnomjerniji razvoj tijekom cijele godine.

U prvih osam mjeseci 2026. Hrvatska je ostvarila 17,5 milijuna dolazaka i 90,5 milijuna noćenja, tek jedan posto više nego lani, dok su u prvih pet mjeseci noćenja porasla sedam posto.

– Upravo je to struktura rasta koju želimo: stabilnu glavnu sezonu te snažniji rast u predsezoni i posezoni, poručili su iz Ministarstva.

Do 2030. uspjeh se stoga neće mjeriti samo brojem gostiju, već i turističkom potrošnjom, većom potrošnjom po gostu te ravnomjernijom prostornom raspodjelom prometa.

Pritom se kroz Zakon o turizmu lokalnim zajednicama daju alati za upravljanje destinacijama i određivanje prihvatnih kapaciteta, dok se kroz NPOO ulaže u zelenu i digitalnu tranziciju te obrazovanje i bolje uvjete za turističke radnike.

Cjelogodišnji turizam Ministarstvo vidi i kao odgovor na klimatske promjene, jer se hrvatski turizam dugoročno ne može oslanjati gotovo isključivo na dva ljetna mjeseca.

S tim se slaže i Ivana Herceg Bulić s Geofizičkog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Naglasila je kako će u narednih 10 do 20 godina klimatske promjene vrlo vjerojatno dodatno mijenjati uvjete za ljetni turizam u Hrvatskoj, osobito na Jadranu.

Ivana Herceg Bulić / Foto Igor Kralj/PIXSELL

– To ne znači da će ljetni turizam nestati, ali će uvjeti tijekom vrhunca sezone sve češće biti toplinski zahtjevni, osobito tijekom srpnja i kolovoza, objašnjava Herceg Bulić.

Veći broj vrlo toplih dana i noći, dulja razdoblja visokih temperatura te češći toplinski valovi mogu smanjiti toplinsku ugodu i povećati zdravstvene rizike, posebno za starije osobe, malu djecu i druge osjetljive skupine. Herceg Bulić posebno upozorava na ulogu noćnih temperatura.

– Vrlo tople noći, tijekom kojih se zrak ni noću ne ohladi dovoljno, mogu dodatno pojačati toplinsko opterećenje jer organizam nema mogućnost odgovarajućeg oporavka.

U gradovima taj problem dodatno pojačavaju izgrađene površine i takozvani urbani toplinski otoci. Istraživanja provedena u sklopu HRZZ projekta »Klima i ekstremni vremenski uvjeti u prirodnom i urbanom okolišu Hrvatske – CroClimExtremes« pokazala su da Dubrovnik u budućoj klimi može očekivati znatno toplinsko opterećenje, izraženo kroz sve učestalije vruće i vrlo vruće dane te tropske noći – obrazac koji bi mogao biti dobar pokazatelj smjera u kojem se razvijaju uvjeti i u drugim hrvatskim obalnim gradovima, pojasnila je znanstvenica.

Dulja sezona

Uz same temperature zraka i mora, Herceg Bulić podsjetila je da treba računati i na druge klimatske ekstreme – intenzivne oborine, olujna nevremena, jak vjetar, dugotrajne suše i povećan rizik od požara.

Njihove posljedice, naglasila je, ne tiču se samo ugode turista, nego i sigurnosti, dostupnosti vode i energije, funkcioniranja infrastrukture te sposobnosti lokalnih službi da odgovore na krizne situacije – što je osobito važno u vrhuncu sezone, kada broj ljudi na pojedinim područjima višestruko premašuje broj stalnih stanovnika.

Upravo zato, smatra, možemo očekivati postupnu promjenu razdoblja godine koje će turistima biti klimatski najugodnije.

– Predsezona i posezona mogle bi postajati sve privlačnije jer će svibanj, lipanj, rujan i dio listopada imati dane s ugodnim temperaturama, dovoljno toplo more i manju vjerojatnost izrazitog toplinskog stresa nego sredina ljeta.

To ne znači da će srpanj i kolovoz izgubiti turistički značaj, nego da bi se dio potražnje mogao postupno rasporediti na dulje razdoblje godine – što može biti i prilika za hrvatski turizam, ako se razviju sadržaji prilagođeni proljeću i jeseni, kao i aktivnosti prilagođene dobu dana tijekom najtoplijih mjeseci: više jutarnjih i večernjih aktivnosti, dostupnost hlada i zelenih površina, bolja dostupnost vode, ispričala je Herceg Bulić.

Klimatske promjene neće utjecati samo na temperaturu zraka i mora, nego će postupno mijenjati i sam način na koji doživljavamo ljetnu sezonu. U budućnosti će uspješna turistička destinacija biti ona koja se ne oslanja isključivo na tradicionalni model vrhunca sezone u srpnju i kolovozu, nego svoju ponudu, infrastrukturu i način upravljanja prilagođava sve toplijoj i klimatski promjenjivijoj stvarnosti, naglasila je ona, u potpunosti se složivši s drugim sugovornicima.

– Pritom se ne moraju prilagođavati samo same destinacije, nego i mi kao društvo – kroz racionalnije korištenje prirodnih resursa, odgovornije ponašanje prema okolišu i pažljivije planiranje putovanja, kako bismo se bolje prilagodili promjenjivim uvjetima, a istodobno smanjili vlastiti utjecaj na okoliš, zaključila je Herceg Bulić.