Točno dvanaest gledatelja, poput dvanaest apostola, sudionici su predstave u kojoj Marija iz Magdale priča vlastitu verziju priče i iznosi svoju istinu koja je stoljećima prešućivana
Dvanaest gledatelja, posjedanih oko dugačkog stola blagovaonice zagrebačke gornjogradske Palače Gvozdanović, svjedočilo je jednoj drugačijoj »Posljednjoj večeri« – onoj na kojoj je Marija iz Magdale ispričala vlastitu verziju priče, suočivši dvanaest novih učenika ili apostola s njenom istinom koja je stoljećima prešućivana. Točno dvanaest gledatelja tako su postali sudionici predstave »Život bez imena«, što je nastala prema motivima istoimenog romana suvremenog hrvatskog autora Vladimira Stojsavljevića.
Ova neobična, komorna predstava realizirana je u koprodukciji umaškog Međunarodnog festivala komornog teatra »Zlatni lav« i Teatra Rubikon iz Rijeke. Iz višeslojnog Stojsavljevićeva romana, koji kroz dvije paralelne priče progovara o životu Marije Magdalene, Isusu, Međugorju, Sarajevu… autor dramske adaptacije i dramaturg Zvonimir Peranić odabrao je dio koji se temelji na biblijskim motivima, stavljajući u središte lik Marije iz Magdale i njeno viđenje događaja iz rane kršćanske povijesti.
Sugestivna igra
Marija Magdalena česta je tema i simbol u umjetnosti. Ona je slika i prilika pokore u kršćanskoj umjetnosti. Unatoč tome što je to žena koja je pomazala Kristove noge, ona je bila neimenovana. Ivan je poistovjećuje s Marijom, sestrom Marte i Lazara iz Betanije, dok je predaja izjednačuje s Marijom Magdalenom – grešnicom kojoj je Krist oprostio grijehe i koja je bila nazočna pri njegovu raspeću. Marija Magdalena slična je Mariji Egipćanki, drugom tipu pokajnice i obraćene bludnice.
U svome romanu Vladimir Stojsavljević na provokativan način nadopisuje službenu Isusovu biografiju, donoseći i neke kontroverze iz vizure Marije Magdalene. Zvonimir Peranić dramaturški je lik Marije iz Magdale razdijelio u dvije komplementarne linije – jednu koja je produhovljena, racionalna i bliska evanđelju, te drugu koja je tjelesna, putena i vođena ljubavlju.
Predstava na temu Marije Magdalene na neki se način nadovezuje na »Gloriju« Ranka Marinkovića, koju je Damir Zlatar Frey ove godine postavio u INK-u Pula, naglašavajući u liku cirkuske artistice Glorije, odnosno mlade karmelićanke Magdalene, kontrast svjetovnog i sakralnog, duhovnog i tjelesnog.
U »Životu bez imena« redatelj Damir Zlatar Frey u prvom prizoru posjeo je za stol tri žene lica prekrivenih crnim velovima. Dvije od njih povezane su konopcem oko ruku, a treća ustaje od stola i izdvaja se iza staklenih vratiju, u prostoriju do blagovaonice. To je Marija iz Nazareta, a za stolom ostaje Marija iz Magdale, koju utjelovljuju dvije glumice – Perica Martinović i Dijana Bolanča.
Suočavanje s istinom
U svojim ispovijedima, okružene s dvanaest gledatelja »apostola«, one iznose laži koje se dvije tisuće godina pletu oko Marije Magdalene. U prologu Peranićeve dramske adaptacije Marija kaže: »Pozvala sam vas ovdje jer moram reći svoju istinu do kraja«. Ovom rečenicom počinje sugestivna igra ekspresivne Perice Martinović, koja u direktnom, dojmljivom i emotivnom obraćanju gledatelje suočava s kompleksnom Stojsavljevićevom interpretacijom biblijske tematike. S Pericom Martinović komplementarno se nadopunjuje Dijana Bolanča, koja glumački uvjerljivo donosi one aspekte Marije iz Magdale koji je čine ženom od »krvi i mesa«.
U ozračju građanskog salona, u kojemu batleri (Mario Peša i Jasmin Softić) poslužuju »goste« za stolom, Damir Zlatar Frey, uz pratnju arhaičnih zvukova orijentalne glazbe i prigušenu svjetlost voštanica stvara ritualni ugođaj, gradeći snažne scenske slike koje se temelje na reinterpretaciji biblijske simbolike – od poigravanja motivom jabuke i čišćenja ribe kao tradicionalnog kršćanskog simbola te simbola samoga Krista, do miješenja tijesta i simboličkog lomljenja kruha. U scenografskom i kostimografskom smislu, Damir Zlatar Frey također se oslanja na jaku simboliku boja – crne, crvene, bijele…, a koristi i simboličko pranje ruku vodom ili vinom.
U ovoj verziji priče o Mariji Magdaleni jedan od ključnih likova je Juda Iškariotski, jedan od dvanaest apostola koji je, smatra se, izdao Krista židovskim vladarima. U umjetnosti srednjeg vijeka i rane renesanse na ramenu mu sjedi demon šapćući mu u uho riječi Sotonine. U predstavi je Judu, Utvaru i Pilata utjelovio Janko Popović Volarić, a Meneksena i Mojsija tumači Sven Jakir. Mariju iz Nazareta glumi Petra Kurtela.
Na kraju Magdalenine »Posljednje večere« gledatelji su posluženi kruhom, ribama i vinom, uz želju Marije iz Magdale da se čuje i njezina priča, koja je za povijest podjednako važna. S predstave »Život bez imena« gledatelj može izići zapitan nad univerzalnim pitanjima života, ljubavi i smrti, a ponajviše s katarzičnim učinkom suočavanja s istinom.
