U poplavi pokušaja da se kazalište pretvori u neku vrstu pokretne učionice, zamjenjujući svaki put iznova neki aspekt intelektualnog mrtvila redovnih nam škola (iz čega nastaje kazalište kao terapija protiv nasilja među djecom, kazalište kao jedna od posljednjih mogućnosti umjetničkog izražavanja u školi, kazalište kao učilište građanskog angažmana itd), sad je došao red i na kazalište kao džepno izdanje književnih klasika.

Troje sposobnih performera (»rapsoda« iz programskog letka), u sastavu Vilima Matule, Maria Kovača i Nikše Marinovića, svojom najnovijom predstavom srednjoškolskoj publici prepričavaju sadržaj Homerova epa, uz instruktivne, ležerno dobačene komentare o političkom, ekonomskom i mitološkom kontekstu središnje civilizacijske priče zapadnog kulturnog kruga. 

  Ep bliži sapunici no drami

Ton predstave izrazito je žovijalan. Nižu se digresije i pošalice na račun protagonista, uz povremeno (podosta mehaničko i prebrzo) recitiranje originalnog spjeva u nekoliko prijevodnih verzija, što u korskoj, što u pojedinačnoj izvedbi (s podosta različitim kvalitetama glumačkog nošenja s intonacijama arhaičnog jezika, kao i s heksametrom kao vrstom stiha).

Komadići priče, ulomci usmenog diskurza, zameci filološkog promišljanja jezika, fragmenti stvaranja veće kontekstualne cjeline, kratki lutkarski prizori s figuricama vrtnih patuljaka i Disneyjeve Snjeguljice (pretpostavimo kao asocijacija na helensku vojsku okupljenu oko časti supruga jedne mitske ljepotice), sve se to stapa u devedeset minuta dobronamjernog, ali nimalo upečatljivog svaštarenja.

Temeljni problem predstave je neprestano paternaliziranje gledatelja, »objašnjavanje« epa srednjoškolskoj publici s pretpostavkom da ona gotovo ništa ne zna o antici. Na taj je način izvođač u poziciji privilegiranog komentatora, blago mašući glavom jer »mladost očito ništa ne razumije«, paralelno i flertujući s gledateljima u maniri TV voditelja, a na formalnoj razini sadržaja predstave tretirajući samu »Ilijadu« kao neku vrstu testa iz opće kulture.

Pitanje je treba li ijedno književno dijelo ikada prepričavati na način »što je dalje bilo« i »tko se tu s kime spetljao«. Kad bi se bilo usmena bilo pisana književnost zbilja reducirala na brzinski pregled zapleta i raspleta, književnost jednostavno više ne bi postojala.

Jer književnost nastaje iz načina KAKO pripovijedamo. Kakvom vrstom usredotočenosti zapinjemo luk rečenice. A i s kakvom ga namjerom i kakvim ga stilskom rafiniranošću odapinjemo. Gdje ostavljamo mjesto za točku, tišinu, udah, refleksiju.

Jedino u momentima kad izvođači »Ilijade« posežu za glazbenim instrumentima (gajdama za domaći deseterac u izvedbi Nikše Marinovića i bubnjevima koji simuliraju antičke oklope u okršaju zaraćenih superheroja) naslućujemo kamo je ova predstava mogla dospijeti uz nešto više povjerenja u dramski aspekt homerske pjesme o srdžbi: mogla se dovinuti do jake koreodramske geste i nenametljive glazbenosti stihova, koji možda ne bi svakome u publici bili jasni na prvu loptu, ali svoju bi scensku moć dugovali znatno dubljoj prisnosti glumačkog i literarnog korpusa.

Izvedbeni trojac s jedne je strane veoma ambiciozno odabrao svoju temu, a s druge strane nije pokazao naročitu ambicioznost oko temeljite obrade »pronađenih« sadržaja. Moj je najveći problem s predstavom što se na taj način srednjoškolskoj publici nudi sve ono što već imaju i u udžbenicima i u medijima: površnost, a ponekad i latentni strah samih performera od udubljivanja u zahtjevnije sadržaje. 

  O štetnosti pojednostavljenja

I baš kao što u čuvenoj Čehovljevoj humoreski »O štetnosti duhana« rastreseni pripovjedač nikad ne dospije do svoje najavljene teme, tako ni »Ilijada« koju potpisuje trolist Matula-Kovač-Marinović ne prerasta u pomnije upoznavanje ni s antičkom usmenom predajom ni s teškim putem koji vojnik prevaljuje od neobuzdanog gnjeva do milosrđa, već se razlijeva u arhipelag digresija o homerskom pitanju i grčkim običajima.

Teško je pretpostaviti kako će na predstavu reagirati tinejdžeri, ali ako sudimo po krcatoj premijernoj izvedbi u kojoj je sudjelovalo nekoliko razreda zagrebačkih srednjih škola, »Ilijada« kao informativna nastavna jedinica u stanju je zadržati interes svoje ciljane publike. Minimalisti bi rekli da je i to već puno.

Maksimalisti bi zahtijevali više strasti, daleko finiji rad na plasmanu jezika, promišljenije korištenje scenografskih »kamenih blokova« ili ruševina bezbrojnih povijesnih Ilija (scenografinja: Jasna Josipovski), kao i oslobađanje punog potencijala skiciranog scenskog pokreta ratničke imaginacije, shvaćene šire od »elementarne jedinice« rata ili efektno izvedenog prizora ubijanja.

Na razini čitave izvedbe, s velikog objašnjavanja bilo bi korisno prijeći na osnovnu, da ne velim Aristotelovu premisu dramskog događaja: akciju.